Piše: Hasan Nuhanović, Vijesti.ba
Ostavi tu šjekiru, posjeći ćeš se. Šjedi smirom, i tako dalje –reći će meni tetka Mila, sestra moga oca Ibre nekad krajem 70-ih i početkom 80-tih, kada sam se kao dječak igrao u rodnom selu moga oca, istočna Bosna i Hercegovina.
Ovo „š“ mi je, tada kao dječaku, a imao sam skoro sve petice u osnovnoj i srednjoj školi u Srebrenici, a kasnije i u Vlasenici, bilo i smiješno i čudno. Nisam puno propitkivao taj jezik i prihvatao sam ga kao „neki dijalekat“ kojim govore braća i sestre moga oca, njihova djeca i brojni drugi rođaci sa prezimenom Nuhanović, ali i drugi seljani sa nekim drugim prezimenima, a koji su, na neki način rodbinski bili povezani sa Nuhanovićima. Ta je rodbinska povezanost išla do te mjere da su momci u selu, tek stasali za ašikovanje, morali da pješače kilometre i kilometre do drugih sela u tom području, a koje se naziva Žepa, kako bi pronašli curu za koju im mater, tetka, ili neka druga od žena u našoj familiji ne mogu reći – to ti je rodica.
Bio sam na ljetnom raspustu, i tako sam, jednom, kada sam imao nekih petnaestak godina, sa mojim rođakom Hasom jednu noć išao najmanje deset, možda petnaest kilometara do nekog sela, kroz mrklu noć. Mislim da se selo zove Laze. Haso je tu cijelu noć proveo na pendžeru ašikujući sa jednom mladom djevojkom, a ja sam stajao pored kuće trzajući se od straha na svaki neobičan zvuk, dok je ljuti cuko lajao i trzao lanac tako da sam mislio da će se svakoga momenta otkinuti i poletjeti na mene.
Eh sad, kakve veze ima ljuti cuko u selu Laze, recimo osamdeset i druge, sa onim zbog čega sam se odlučio da napišem ovaj post?
Ne znam ni ja tačno – valjda da bih prizvao tu prošlost u kojoj smo zajednički živjeli u toj Jugoslaviji, a koja je, ta Jugoslavija, odnosna ta „Velika Srbija“, samo što se tada nije tako zvala, sve te svoje topove, tenkove, i drugo oruđe postavila na te proplanke oko Žepe i nemilice pucala na Žepu više od tri godine.
