HAŠKA PRESUDA NIJE DOVELA DO OPTUŽNICA ZA STRIJELJANJA I SILOVANJA U PROZORU

Uprkos svjedočenjima preživjelih, dokumentima i presudama Haškog tribunala koji sadrže imena neprocesuiranih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Vojne policije koji se dovode u vezu sa zarobljavanjem, zlostavljanjem, silovanjem, odvođenjem na protivpravni rad, prisilnim premještanjima te uništavanjem i oduzimanjem imovine u Prozoru tokom 1992. i 1993. godine, protiv ovih osoba nisu nikad podignute optužnice.

Više od 50 zatočenika iz Srednje škole u Prozoru odvedeno je 31. jula 1993. godine na liniju fronta na Crnom vrhu, iznad grada. Tu su jedni za druge vezani telefonskim kablom, a potom im je pucano u leđa.

  • Vojnici HVO-a ubijali su jednog po jednog muškarca, ubijali su ljude koji su bili poredani s nama. I kada bi neko pao na zemlju, žica oko našeg vrata bi se stegnula i svi bismo pali. Nismo mogli ostati stajati jer nismo mogli disati – kazao je svjedok BL tokom postupka pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu na suđenju protiv Jadranka Prlića i ostalih.

U presudi je zaključeno da je ubijeno 11 zatočenika, koje su identifikovali drugi svjedoci, dok za deset ostalih koji su takođe ekshumirani nije sa sigurnošću zaključeno da su izgubili život tom prilikom.

Svjedok BL je ispričao kako su vojnici odvezali jednog zatočenika i naredili mu da skloni leševe. On je posvjedočio da su se vojnici udaljili i da je kod njih ostao samo jedan, kojeg je odvezani mladić zaskočio i oteo mu pušku.

  • Ne znam kako sam uspio odvezati ruke, ali koristio sam ruke da odvežem žicu oko vrata – kazao je svjedok BL.
Transkript na engleskom jeziku svjedočenja zaštićenog svjedoka BL. Izvor: MKSJ

U presudi Prliću i ostalima se navodi kako su se “zatočenici uspjeli odvezati i pobjeći trčeći. Vojnici HVO-a [Hrvatsko vijeće obrane] su potom otvorili vatru pucajući u leđa zatočenicima u bijegu. Između 23 i 27 zatočenika, od njih 50 koji su bili u koloni, uspjelo je pobjeći preko linije fronta i pridružiti se ABiH [Armija BiH]”.

  • Kad smo počeli bježati, oni su pucali na nas. Ali, pošto je to veoma težak teren, nepristupačan, mi smo strčali niz brdo i tamo je bila šuma… Dvadeset i sedam nas je tad pobjeglo, 23 je ostalo. Neki su bili mrtvi, neki ranjeni – posvjedočio je BL.

U “živi štit” na Makljenu izveden je tada 28-godišnji brat Sulje Kmetaša koji se još uvijek vodi kao nestao i čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.

  • Bilo je teško jer je, prije na dan, od brata mi se rodio sin… da ga nije uspio ni vidjeti… Njega su sutradan odveli na živi štit – kaže Kmetaš, danas predsjednik Udruženja logoraša općine Prozor-Rama.

U presudi se navodi kako je odabir zatočenika iz Srednje škole napravljen nakon dozvole Petra Kolakušića, dozapovjednika i “operativnog oficira” Brigade “Rama”. Jedan vojni policajac je odabrao 68 zatočenika iz Srednje škole i predao ih Iliji Franjiću, zapovjedniku 2. satnije 6. bojne Vojne policije, kako bi ih kamionom odvezli u pravcu Makljena, na mjesto nedaleko od linije fronta. Na Makljenu je 50 zatočenika nastavilo prema Crnom vrhu, dok ih je 18 odvedeno u Srednju školu.

BIRN BiH nije uspio kontaktirati Kolakušića niti Franjića.

Analiza Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) pravosnažno završenih haških predmeta za zločine počinjene na području takozvane Hrvatske republike Herceg-Bosne (HR HB) odnosno Prozora, i dokumenata iz dokaznog materijala, iskaza svjedoka i nalaza vještaka na koje su se u presudama pozivala sudska vijeća, ukazuje da se u presudi Prliću i ostalima nalaze imena više od deset osoba koje se dovode u vezu sa zarobljavanjem, zlostavljanjem, silovanjem, odvođenjem na protivpravni rad, prisilnim premještanjima, te uništavanjem i oduzimanjem imovine u Prozoru.

Pred Tribunalom su bivši čelnici takozvane Herceg-Bosne – Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Milivoje Petković, Valentin Ćorić, Bruno Stojić i Berislav Pušić – osuđeni na ukupno 111 godina zatvora, pri čemu je utvrđeno da je Praljak bio informisan o tome da pripadnici oružanih snaga HVO-a “premještaju i zatočavaju muslimansko stanovništvo Prozora” u periodu od jula do avgusta 1993.

Utvrđeno je i da je Petković rukovodio vojnim operacijama u opštini Prozor u aprilu i junu 1993., dok je Ćorić odgovoran za krađu i razaranja počinjena u Prozoru u oktobru 1992. godine.

“Etnički čisti” rejoni Prozora

Prvi napadi na Prozor i okolna sela izvedeni su u oktobru 1992., a s njima je nastavljeno u proljeće i ljeto 1993. godine.

U izvještaju Brigade “Rama” s potpisom komandanta Jure Šmidta, koji je 24. oktobra 1992. godine dostavljen Željku Šiljegu, komandantu Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina sa sjedištem u Tomislavgradu, navodi se da HVO ima kontrolu nad gradom Prozorom i Ramskim jezerom, te da su “dva rejona etnički čista: stanovništvo muslimana pritvoreno ili pobjeglo”.

Izvještaj Brigade “Rama” sa potpisom komandanta Jure Šmidta. Izvor: MKSJ

U pravosnažnoj presudi u predmetu protiv Jadranka Prlića i ostalih je zaključeno da su u selu Paljike 24. oktobra 1992. ubijeni jedan stariji čovjek i jedna žena. Dva nezvanična izvora koja su poznavala Šmidta kazala su da je on ubijen 1993. godine, što je informacija objavljena i na nekim Facebook stranicama brigada HVO-a. BIRN BiH nije mogao zvanično potvrditi ovu informaciju.

BIRN BiH nije uspio kontaktirati Željka Šiljega i dobiti komentar za ovu priču. Napadi na prozorska sela nastavljeni su i u proljeće 1993. godine.

Ilija Franjić, koji je bio na sastanku sa Šiljegom, u izvještaju sačinjenom 18. aprila izvijestio je da je “jedinica Vojne policije 17. aprila uspješno izvršila raciju i čišćenje četiri muslimanska sela – Parcani, Paroš, Klek i Skrobućani – te da nije bilo izraženijeg otpora”, da je zaplijenjeno nešto streljiva i oružja, kao i da je jedan vojni policajac lakše ranjen.

Izvještaj Ilije Franjića od 18. aprila 1993. godine. Izvor: MKSJ

U kasnijim mjesecima, kako se konstatuje u presudi Prliću i ostalima, dolazi do paljenja imovine u selima Skrobućani, Gračanica i Lug, dok je u selu Prajina i na planini Tolovac 19. jula 1993. ubijeno šest ljudi. Prema presudi, Prajine je napalo tridesetak vojnika HVO-a, među kojima pripadnici “Kinder voda”. Troje ljudi je pretučeno, a potom ubijeno, od kojih jedan nepokretan muškarac od oko 80 godina.

Srednja škola pretvorena u vojni pritvor

Sredinom 1993. godine u Prozoru je započelo hapšenje muškaraca i zatočavanje na više lokacija.

  • Vijeće, dakle, zaključuje da je, po naređenju Željka Šiljega, Vojna policija, uz pomoć konkretno vojnika jedinice ‘Kinder-vod’ i SIS-a [Sigurnosno-informativna služba] Brigade ‘Rama’, u junu, julu i avgustu 1993. u opštini Prozor hapsila muškarce Muslimane, među kojima je bilo maloljetnika, staraca i bolesnih – navodi se u presudi.

Prema Šiljegovoj naredbi od 6. jula 1993. godine, Vojna policija i SIS Brigade “Rama” su trebale privesti i pritvoriti “sve muškarce muslimanske nacionalnosti u dobi od 16 do 60 godina iz opštine Prozor”.

Šiljegova naredba o privođenju. Izvor: MKSJ

Jedno od mjesta koja su korištena za zatočenje uhapšenih muškaraca bila je Srednja škola u Prozoru, kojoj je službeni naziv bio “Vojni pritvor Brigade ‘Rama'”.

Prema pravosnažnoj presudi Prliću i ostalima, uspostavljanje zatočeničkog centra započeto je 7. jula 1993. godine, nakon niza naredbi Marinka Zelenike, zapovjednika Brigade “Rama” HVO-a, koji je odredio da će za centar biti odgovoran Mato Zadro, kasnije imenovan za direktora.

Mati Zadri je, kako je zaključilo Vijeće, direktno nadređen bio Luka Markešić, načelnik SIS-a u Brigadi “Rama”, koji mu je izdavao uputstva i bio neprestano informisan o situaciji u vezi sa zatočenicima u Srednjoj školi. Luka Markešić za BIRN BiH negira da je on bio nadređen Zadri.

  • Nisam bio nadređen Mati Zadri. On je imenovan od zapovjednika Brigade i njemu je bio podređen – kazao je Markešić.

On kaže da je Mato Zadro preminuo. BIRN BiH nije mogao zvanično potvrditi ovaj navod. Novinari BIRN-a BiH nisu uspjeli kontaktirati Marinka Zeleniku.

Šiljeg je 6. jula 1993. naložio da se zatraži odredište i prebacivanje svih osoba lišenih slobode, a da se u Rami zadrže samo vojni obveznici “određenih specijalnosti koji su neophodni za izvršenje tehničkih ili fizičkih radova”.

Šiljegova naredba o premještaju. Izvor: MKSJ

U presudi se navodi da je u noći s 10. na 11. juli, 237 zatočenika prebačeno u Ljubuški, a potom u “Dretelj”, a 16. jula u Ljubuški je upućeno 155 zatočenika.

Nakon skoro mjesec dana od izdavanja Šiljegove naredbe, Markešić u izvještaju od 5. avgusta 1993. potvrđuje da su SIS Brigade “Rama” i Vojna policija, “na temelju ‘zapovijedi s višeg nivoa’, priveli Muslimane od 16 do 60 godina”, te nekoliko lica mlađih od 16 i starijih od 60 godina, kao i neke teže bolesne osobe, pri čemu od Predsjedništva HVO-a Prozor i komande Brigade “Rama” traži uputstvo šta raditi sa starijima od 60 i mlađim od 16 godina, te bolesnima, s obzirom da se ne radi o vojnim obveznicima, nego o civilima.

Dan kasnije, Markešić je poslao zahtjev u kojem, zbog nepoštovanja naredbe o privođenju osoba muslimanske nacionalnosti od 6. jula, kao i nepoštovanja naredbe o osiguranju zatvora od 7. jula, te nemogućnosti kontrole, traži da se “ozbiljno priđe ovom problemu”. On je zahtjev uputio HVO-u opštine Rama, zapovjedništvu Brigade “Rama”, te vojnoj i civilnoj policiji.

  • Za sve što se desi i dešava nećemo se smatrati odgovornim pošto smo sve instance pismeno i na vrijeme obavještavali – naveo je Markešić u zahtjevu od 6. avgusta.
Markešićev izvještaj od 5. augusta 1993. godine. Izvor: MKSJ

Markešić je u Prozoru razgovarao s novinarima BIRN-a BiH i potvrdio da su to njegovi izvještaji, ali ih nije želio zvanično komentarisati. Nakon sastanka s “općinskim HVO-om”, Ante Pavlović je 14. avgusta 1993. naredio da se puste pritvorene osobe mlađe od 15 i starije od 60 godina, kao i teško bolesne osobe.

Zlostavljanje zatočenika

Vijeće je konstatovalo da su u julu i avgustu 1993. vojni policajci i vojnici HVO-a, među kojima su bili pripadnici “Kinder-voda”, zlostavljali zatočenike u Srednjoj školi, te da su neki od njih odvedeni i da nikada više nisu viđeni. Kako se navodi, 3. avgusta pripadnici HVO-a odveli su petoricu zatočenika, koje više niko nije vidio, a šestorica zatočenika, čije je puštanje odobreno po preporuci ljekara 31. avgusta, predata su Vojnoj policiji i do danas se vode kao nestali.

Za nestanak šest osoba iz Srednjoškolskog centra u Prozoru, Sud BiH je krivim proglasio Nikolu Marića, zvanog “Nidžo” i “Kobra”, dok je pred istim sudom, za prisilni nestanak dvojice civila iz Srednjoškolskog centra u Prozoru, te učešće u premlaćivanju, pljački i prisilnom premještanju civila s područja opštine Prozor, osuđen Željko Jukić na 15 godina zatvora.

U presudi Prliću i ostalima se navodi kako su zatvorenici vođeni na radove – od bezopasnih, za koje su se javljali kako bi dobili dodatni obrok, do kopanja rovova na liniji fronta. Vijeće je kostatovalo da su neki tokom obavljanja radova poginuli ili ranjeni, kao i da su bili fizički zlostavljani. Zatvorenike je tokom 1993. godine obilazio ljekar Nijaz Islamović, koji je tada radio u Domu zdravlja u Prozoru. O stanju u Srednjoj školi Islamović je svjedočio pred Haškim tribunalom.

On je za BIRN BiH kazao kako je više puta posjećivao Srednju školu, pri čemu je prvi put zatekao samo “nekoliko uglednijih muslimana”, dok su neki zatvorenici već bili odvedeni na kopanje, tako da “nije bilo puno logoraša”.

  • Kad sam dolazio drugi put, već je bilo logoraša koji su kopali, najčešće na Uzdolu, na Menjiku, i bilo je povreda – ispričao je Islamović, dodavši kako je kasnije bilo “sve više i više logoraša i više povrijeđenih, s modricama, prelomima rebara”.
  • U početku nije bilo povrijeđenih puno, to je bio početak tortura, poslije je bilo teže i teže – prisjeća se on.

“Sabirni centri” u selima u okolini Prozora

Krajem jula i početkom avgusta 1993. u Podgrađu, predgrađu Prozora, te u selima Lapsunj i Duge držani su bošnjački starci, žene i djeca s područja opštine. Prema izjavama svjedoka, bilo ih je više hiljada. U prvostepenoj presudi Prliću i ostalima se navodi da su ove civile uhapsili vojnici HVO-a i vojni policajci pod komandom Ilije Franjića, s ciljem oslobađanja prostora za Hrvate koji pristižu iz Bugojna, Konjica i Gornjeg Vakufa.

U izvještaju Luke Markešića, načelnika SIS-a Brigade “Rama”, od 14. avgusta 1993. navodi se da je Vojna policija pod zapovjedništvom Ilije Franjića okupila cijelo muslimansko stanovništvo opštine Prozor u tri “sabirna centra” – u Podgrađu, Dugama i Lapsunju.

Suljo Kmetaš navodi kako su ova tri mjesta bila zapravo “koncentracioni logori za žene, djecu i starce” u kojima su se dešavali strašni zločini.

  • Tako da je 2. avgusta, u mene pred kućom, oko 20-ak civila zlostavljano, među kojima je bio moj rahmetli babo. Njega su vezali za stub kanapom, pa ga rezali noževima. Tih dana su silovali dosta žena, djevojčica – kaže Kmetaš.

Kako se navodi u presudi Prliću i ostalima, stanovništvo je bilo izloženo napadima, pljački, verbalnom i fizičkom nasilju, uključujući silovanja. Pozivajući se na svjedoke, Vijeće je konstatovalo da je u kućama bilo 20 do 70 žena, djece i starijih osoba, a da su neki zbog manjka prostora morali spavati na golom podu.

Vijeće je saslušalo svjedoka BR, koji je radio u komisiji Opštine Bugojno zaduženoj za prikupljanje informacija o ratnim zločinima. On je kazao da je u julu i avgustu 1993. silovano približno 30 Bošnjakinja s područja Prozora. Kao počinioce spomenuo je Marija Dolića zvanog Dole i Zorana Ćališa zvanog Đoka.

Ljekar Nijaz Islamović je rekao da zna za najmanje 20 žena koje su bile žrtve silovanja. On i svjedok Rudy Gerritsen takođe su tokom svojih svjedočenja spomenuli Marija Dolića kao jednog od počinilaca. Svjedokinja BP je uz Dolića spomenula i Ćališa.

  • Sestra mi je pričala za Marija Dolića. On je, kako je u kući kod majke bilo 30 ljudi, on je pijan dolazio i tražio da se skidaju – kaže Islamović.

U presudi se spominju dva izvještaja od 13. i 14. avgusta – jedan iz Odjela obrane, a drugi iz SIS-a Brigade “Rama” – u kojima se navodi da pripadnici Vojne policije i brigade “Rama” maltretiraju stanovništvo, uzimaju materijalna dobra, te odvode djevojke i siluju ih.

  • Iz sabirnih centara Podgrađe, Lapsunj i Duga, koji nisu osigurani, svakodnevno se odvode djevojke, žene, u kuće gdje se vrši silovanje, maltretiranje, ponižavanje istih, kao, naprimjer, gole žene ih moraju posluživati dok ne pristanu da vode ljubav, premlaćuju se, neke šišaju na ćelavo. Dolazi se također u muslimanske kuće, gdje se vrši skidanje kćeri pred ocem i obratno – navodi se u izvještaju Markešića od 14. avgusta.

U izvještaju poslatom Upravi SIS-a se upozorava da se to dešava duže vrijeme i sistematski, te da je o dešavanjima pisanim putem upoznate vojne i civilne vlasti.

Markešić je priložio izvještaj upravnika zatvora Mate Zadre, te naveo da ima jedan broj izjava silovanih Bošnjakinja, napominjući da je do njih teško doći jer su preplašene i nikome ne vjeruju. On ističe da su za seksualna zlostavljanja odgovorni domaći vojnici i dio Vojne policije, te da je stoga službi sigurnosti nemoguće ostvariti saradnju s Vojnom policijom.

Markešićev izvještaj, august 1993. Izvor: MKSJ

Svjedokinja BK je izjavila da su vojnici HVO-a redovno, najčešće pijani, dolazili noću u Podgrađe i odvodili žene da ih da siluju u Vatrogasnom domu u Prozoru.

Prema izjavi svjedokinje BP, od 2. do 12. avgusta 1993. godine Zoran Ćališ zvani Đoka i Mario Dolić zvani Dole dolazili su u Lapsunj i vrijeđali su Muslimanke i djecu držane u tom selu i prijetili im da će ih ubiti iz vatrenog oružja. Zoran Ćališ tražio je muslimanske djevojke, te je vrijeđao jednu ženu i udario je šakom na kojoj je imao “bokser”.

Ona je ispričala da su je 10. avgusta 1993., usred noći, iz kuće izvela dva vojnika koja je poznavala – Ljuban Baketarić zvani Ljupče, star oko 20 godina, i izvjesni Marijan, star oko 23 godine, obojica stanovnici sela Rumboci. Kazala je da su je neizmjenično silovali na jednom polju pored puta.

BIRN BiH nije uspio kontaktirati Baketarića.

Optužbi za zločin protiv civilnog stanovništva, uključujući i silovanje u selima Lapsunj i Družinovići, Sud BiH je 2011. godine oslobodio Darka Dolića.

U obrazloženju je navedeno kako dokazi koje je ponudilo Tužilaštvo nisu bili takve vrijednosti da bi, isključujući svaku razumnu sumnju, ukazivali da je optuženi Darko Dolić počinio krivično djelo na način, u vrijeme i na mjestu kako mu se optužnicom stavlja na teret. U presudi Prliću i ostalima, Vijeće konstatuje da je više svjedoka govorilo o silovanjima u selu Duge. U presudi Darku Doliću navodi se kako je Zoran Ćališ preminuo. BIRN BiH nije uspio kontaktirati Marija Dolića.

Iz Tužilaštva BiH nisu odgovorili na upit BIRN-a BiH o istragama protiv pripadnika HVO-a i Vojne policije u vezi sa zločinima počinjenim u Prozoru.

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE