Piše: Senad Omerašević
24. februar 1992. godine… Rijetki su oni koje će ovaj datum i ta teška godina asocirati na bilo šta pozitivno. Naprotiv. Nad Bosnom i Hercegovinom i svim njenim građanima nadvio se težak oblak neizvjesnosti i straha.
O slobodi se govorilo, ali je put do nje izgledao mračno i gotovo neosvojivo. I bilo je tako. Tako je oduvijek. I takva je sudbina pratila i druge države i društva s istim ciljevima. A slobode i slobodnog društva nema bez slobodnih medija.
Naša sloboda ovisi o slobodi medija, a ona ne može biti ograničena osim da se potpuno izgubi, tako je govorio jedan od osnivača i predsjednik sada najmoćnije države svijeta SAD-a Thomas Jefferson.
Bosna i Hercegovina nije imala ambiciju da postane najmoćnija država svijeta, ali jeste da postane slobodna i da slobodno i u miru svi u njoj žive.
Da oslobodi riječ, da oslobodi istinu, da pomogne slobodi države – zato se rodio život, nastao Hayat.
Informisati ljude o istini i samo istini bila je zadaća i misija koju su pred sebe i sve uposlene stavili osnivači Hayata. Bilo je to vrijeme olovno teških istina. Vrijeme loših vijesti. A kako je to davno pisao Sofoklo: Niko ne voli one koji donose loše vijesti. Ipak, s Hayatom nije bilo tako. Hayat su zavoljeli i vole svi oni koji su bili i jesu željni istine, ma koliki bili tereti koje ona zna nositi. Vijesti o krvi i smrti, vijesti o rušenju i paljenju bogomolja i nacionalnih spomenika, vijesti o protjerivanju i mučenju, vijesti o ubijanju domovine, vijesti o zlu, ali i vijesti o dostojanstvu, o prkosu i ponosu, o herojstvima, o stremljenjima i nadanjima, o nepokolebljivosti, vijesti o dobru – morale su biti ispričane svima u Bosni i Hercegovini, ali i svijetu. I Hayat je bio glasan. Što su bila veća nastojanja da se istina prikrije, glas Hayata bivao je sve snažniji. I Hayat je postajao snažniji.
Svaki udar, nasrtaj na slobodu, na civilizacijske vrijednosti, na ljudsko dostojanstvo, na državu Hayat ne može ne osjećati i napadom na sebe. Hayat i njegovi uposleni nisu se libili s mikrofonom i kamerom izaći ni pod granate, ni ispred „sijača smrti“, ni ući u vatru koja je gutala Vijećnicu, ni pred druge strahote koje su uzimale ljudske živote i životne ljepote. Nikada se Hayat i nijedan njegov uposlenik nije libio, u okviru svojih profesionalnih mogućnosti, stati u odbranu ugroženih. Tako je bilo, tako je i sada.
Hayat danas ima svoje vlasnike, ima i svoje osnivače, ima i svoje uposlene, ima i stotine onih kojima je bio prva ljubav. Na Hayatu su se sklapala prijateljstva za cijeli život. Tu su se formirale i porodice. Na Hayatu su se dijelile i dijele se i radost i tuga. Ali Hayat ne pripada nikome od pobrojanih. Da, Hayat pripada i njima, ali i stotinama hiljada, milionima onih zbog kojih je emitovao svoju prvu dragocjenu sekundu. I svih narednih 900 miliona sekundi. Hayat jeste rastao s državom, a s Hayatom su rasli novi naraštaji. Zato je Hayat više od televizije, a odnos koji ima sa svojom publikom više je od samo odnosa između medija i gledaoca. To je odnos uzajamnog povjerenja i poštovanja. Eto, zato Hayat pripada svima – i nama i vama.
I još nešto. Sloboda se ne može osvojiti jednom za sva vremena. Zlo se ne može pobijediti jednom za sva vremena. Ni dobro se ne može osvojiti samo jednom za sva vremena. Ali dok je vremena, dok je dragocjenih sekundi, Hayat ostaje na vašoj strani, jer Hayat i jeste vaš.
