HEROINA U RATU, HEROINA U MIRU: DR. KLEMPIĆ-DAUTBAŠIĆ PREŽIVJELA JE GENOCID I POMAGALA NA PUTU SPASA

Fatima Klempić-Dautbašić jedna je od nekoliko ljekara koji su tokom genocida u julu 1995. godine, u pokušaju da se bijegom iz Srebrenice domognu slobodne teritorije u Nezuku, pomagali ranjenicima bez adekvatne medicinske opreme i s veoma malo lijekova, onoliko koliko su mogli u tim nenormalnim uvjetima.

Jedna je od heroina koje su prešle put spasa i na tom je putu predano radila svoj posao koliko su okolnosti dozvoljavale.

Juli je asocijacija na genocid počinjen u Srebrenici, ali i na sve one koji su se uspjeli izvući putem spasa.

  • Mi koji smo preživjeli genocid u Srebrenici mi cijelu godinu živimo sa našim sjećanjima i sa sjećanjima na nevine žrtve. Nije jednostavno sjećati se toga, nije jednostavno pričati, ali to mi drugačije ne možemo, to je dio nas i onaj ko je to preživio ne može živjeti na drugačiji način osim da svaki dan živi dijelom u tim sjećanjima, a dijelom u sadašnjem životu – istakla je dr. Klempić-Dautbašić.

TEŠKA ISKUSTVA

  • Kad ste ljekar i kad ste u takvoj situaciji da spašavate i svoj život, a morate razmišljati i o životima drugih ljudi, onda je to duplo teže. Nas veže Hipokratova zakletva i to je nešto što mi nismo zaboravili ni u šumi, to je nama usađeno u naše vene i kosti, da mi prvi mislimo na druge i naše pacijente. Meni najteže pada poslije 26 godina da ja ne mogu da zaboravim jauke ljudi koji su ranjeni i koji vape za pomoći i poglede ljudi koji su nas pratili kroz cijeli taj put očekujući da ćemo im mi pomoći, a mi nažalost, osim lijepe riječi, osim poneke tablete, osim   priručnih pomagala, nismo mogli učiniti ništa drugo. To je meni nešto što najteže pada od svega i što ja ne mogu oprostiti ni Međunarodnoj zajednici, ni onima koji su nas ostavili u takvoj situaciji.

BORBA ZA ŽIVOT

Na pitanje, je li nada da će se spasiti, bila jača od straha da će nastradati, dr. Klempić-Dautbašić kaže da nije razmišljala o tome hoće li preživjeti ili neće.

  • Plašila sam se da ću biti ranjena, ja ili moj brat ili neko od mojih najbližih koji su bili sa mnom i da neću moći donijeti odluku o tome da li ga ostaviti ili ostati s njim. I isto tako moj brat, da sam ja bila ranjena, da li bih mu dozvolila da ostane sa mnom ili bih ga natjerala da me ostavi i da ode spašavajući svoj život. To je nama bilo najteže, u tim šumama niko nikog nije mogao donijeti na leđima, to je ono što je nama najteže i dan danas. Ja se nisam bojala same smrti, ja sam se bojala takvih teških odluka i takvih teških stvari. Hvala Bogu bila sam pošteđena takve odluke jer je moj brat došao sa mnom i uspjeli smo da se probijemo oboje i da ne budemo ranjeni na tom putu.

SREĆA I TUGA

  • Kad razmišljam o tim danima u Nezuku i kad gledam snimke iz Nezuka, vidim da je moj prvi osjećaj bio sreća i to je normalan ljudski poriv da sam sretna što sam preživjela, iako mi je trebalo vremena da shvatim da smo zaista došli na slobodnu teritoriju i da moj život više nije u takvoj opasnosti kaakv je bio. Međutim, ono što mene zbunjuje i što se kao čovjek u dubini duše stidim te svoje sreće, tog osjećaja kojeg sam imala kada sam došla u Nezuk, mi tog momenta nismo bili svjesni šta se dešavalo iza tog dijela. Prvi dan smo bili bliže čelu, tako da je taj dio kolone u kojem smo mi bili, medicinsko osoblje i bolnica, došao je u Nezuk prvi dan, a tek poslije, puno kasnije smo shvatili koliko je naša kolona desetkovana i koliko ljudi zaista nije uspjelo da se probije. Tako da su meni i dan danas pomiješana osjećanja radosti što sam ja to uspjela, iako je to meni nevjerovatno da sam ja uspjela da prođem taj put, iako sam žena, iako sam bila tk oporavljena od ranjavanja, iako nisam imala snage i nisam poznavala put i okolnosti, da sam uspjela da prođem taj put, a da moji rođaci, moji amidžići koji su bili kršni momci u punoj snazi, da oni nisu uspjeli.

ČUVATI SJEĆANJA NA SREBRENICU

  • Mene raduje ovaj podatak da je oko 3.000 ljudi ponovo u koloni, nismo očekivali toliko broj jer je aktuelna pandemija, ali očito su ljudi sve više svjesni koliko je važno da se radi na očuvanju sjećanja  put mira, i ja zaista uvijek i kad idem na Marš i ovako u svim prilikama, upućujem pozive da se ide na Marš mira, da se čuva sjećanje, pošalju poruke mira, da ljudi shvate da mi nismo, poslije svega što smo proživjeli, zadojeni mržnjom – poručila je.

Dodaje, da mladi naraštaji ne smiju zaboraviti genocid koji se desio u Srebrenici.

  • Mi smo svjedoci da se sistematski radi da se iskrenu činjenice i preokrenu suprotno od istine. Mi koji smo živi svjedoci moramo ostaviti svoja svjedočenja kako bi kroz 500 godina ljudi znali da se tamo desio genocid i da se ne zaboravi, da se zna istina i da ta istina bude temelj za buduća pokoljenja, za njihov život, kako se nikad nikome ne bi ponovila Srebrenica, kazala je, između ostalog, dr. Fatima Klempić-Dautbašić, gostujući u Vijestima u 7.

(Ismar Imamović)

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE

PET SUPERNAMIRNICA U BORBI PROTIV DEPRESIJE I TJESKOBE

0
U svakodnevnom životu kakav danas vodi većina ljudi, mnogo je onih koji doživljavaju ogromne razine stresa i tjeskobe.