HIBA RAMIĆ: S UBICOM MOG ADEMA DIJELILA SAM SKUPŠTINSKU KLUPU U BRATUNCU

Među 28 svjedočenja zločina počinjenih u selima Hranča, Repovac i Borkovac na području Vlasenice, objavljenim u nedavno izašloj knjizi „Genocidna namjera-Bratuana 1992“, autora Ramiza Salkića, nalazi se i ispovjest Hibe Ramić, supruge ubijenog Adema Ramića, predratnog uposlenika MUP-a Bratunac.

Hibinu ispovjest o događajima koji su prethodili ubistvima i mučenjima, zarobljavanjima njenih najbližih članova familije, komšija, prijatelja, imali su priliku čuti i istražitelji i tužioci Tužilaštva Bosne i Hercegovine, ali, nažalost, do danas i njena, kao i mnoge druge ispovjesti ostale su samo mrtvo slovo na papiru.

Razloge svog javnog svjedočenja o onom šta je preživjela u prvun danima agresije  1992. godine, Hiba iznosi na samom kraju svoje ispovjesti.

…Nekada, možda, krivimo svoje starije što nam nisu objasnili šta je rat, jer na dan napada naš narod je kopao, orao i radio slične stvari, dok su se komšije naoružavale. Zbog toga želim da naša djeca znaju pojedinačne priče o tome šta se sve nama dešavalo.

To jeste, kaže, glavni razlog zašto javno govori o svemu, ali je, istovremeno i dug prema njenom ubijenom suprugu Ademu i još četiri njegova brata ubijena u protekloj agresiju. Dug je, veli, i prema njihovoj majci, a njenoj svekrvi Nuri, koja je za života svakodnevno umirala od boli za svojim sinovima i koju je, upravo Hiba sve do njene smrti 2016. godine pazila kao rođenu majku.

Dijelove Hibine ispovjesti donosimo onako kako je objavljena u knjizi „Genocidna namjera – Bratunac 1992“, čiji je autor Ramiz Salkić.

…„Uoči Prvog maja, pred mojom kućom se zaustavilo policijsko vozilo i iz njega je izašao Miladin Jokić, policajac, kolega mog muža. Sa njim su bila još dva, meni nepoznata čovjeka. Bili su u maskirnim uniformama, a preko tijela su im bili ukršteni redenici. Njihov dolazak sam posmatrala kroz prozor, iz kuhinje. Dva vojnika su došla na vrata, a Jokić je ostao na kapiji. Tražili su mog supruga. Rekla sam im da nije kući, već da je u Ramićima.

Tada sam primijetila da ti vojnici nisu iz Bratunca, obzirom da nisu znali gdje su Ramići. Rekli su mi da se treba javiti u Policijsku stanicu Bratunac i otišli su. Kada je muž stigao i kada smo mu prenijeli informaciju, on je razmišljao da li da ode u policijsku stanicu, ali mu to njegov otac nije dopustio. Rekao je da je to opasno i da ne ide.

Iz policijske stanice su nas kasnije nazvali telefonom i rekli da će doći 2. maja 1992. godine po naoružanje, koje posjeduju Bošnjaci u Hranči. Ultimativno su rekli da se to naoružanje mora predati“.

Navodi da su bili svjesni da se sprema ozbiljna opasnost, te su ona i ostali članovi porodice, taj dan, odlučili da prespavaju u roditeljskoj kući njenog muža.

…„Grad Bratunac je već bio okupiran. 17. aprila 1992. godine. Tih dana su minirani i podignuti u zrak kafići braće Skender. Tom prilikom oni su ubijeni, kao i Zekir Gušić i Hajro Ramić.

Tijelo Hajre Ramića kasnije je pronađeno u grobnici u Sremskoj Mitrovici, u Srbiji. Bilo je očigledno da se nešto loše dešava, ali niko nije očekivao da će to biti tako krvav genocid.

U ranim jutarnjim satima 3. maja 1992. godine počelo je pucati sa svih strana. Šestorica momaka i moj suprug su otišli u obližnju šumu, a mi smo ostali u kući. U toj pucnjavi, pored moje kuće je poginula petogodišnja djevojčica Selma Hodžić, a njena nena Hajrija je ranjena.

Oni koji su ubili djevojčicu, prenijeli su tijelo i bacili pored moje dvorišne ograde, misleći da je dijete moje, a vjerovatno da bi prkosili mom mužu policajcu.

Oko podne je nešto toliko jako eksplodiralo, da su prozori na kući popucali, a žestok plamen zahvatio je visoko drvo bora, ispred kuće moga svekra. Preplašeni, prešli smo u podrum Ćamila Ramića, gdje se okupilo mnogo žena i djece. U međuvremenu su pristigli Osman i Šaćir Ramić, koji su tog jutra orali njivu. Rekli su nam da su to minobacačke granate i da pretpostavljaju odakle dolaze.

Iza podne pucnjava je prestala. Obradovali smo se, misleći da je sve završeno, ali odjednom smo vidjeli da su u selo upali naoružani vojnici, sa čarapama na glavi. Istjerali su nas iz podruma, psujući i prijeteći da će nas sve pobiti. Oko kuće je bila drvena ograda ‘perda’ i iza svake te ‘perde’, vidjeli smo da je bila po jedna cijev puške uperena prema nama.

Kada su nas istjerali napolje, jedan maskirani napadač je u podrum ubacio nekakvu zapaljivu materiju i kuća je planula. Drugi su zapalili susjednu kuću.

Bog je tako htio, da je na limenkama od ulja, ostao Hašim Ramić, jedan od sinova Ćamila Ramića. On je cijeli dan, sve do ponoći, stajao na tim limenkama. Srećom, taj podrum se nije zapalio, pa je ostao živ. On je bio svjedok mučenja i ubistva svog brata Osmana i svoga amidžića Šaćira Ramića.

Sve je čuo iz tog podruma.

Kasnije, kada smo se vratili u selo, vidjeli smo Osmana. Još je bio živ, ali od uboja i ranjavanja u glavu, mozak mu je curio, oči su ispadale… Bilo je strašno gledati ga u takvom stanju i slušati te jauke, a ne moći mu pomoći.

Gonili su nas ispred sebe, niz selo, prema cesti. Svi su bili naoružani dugim cijevima. Za stolom su, na raskrsnici, ostavili Salku Ramića, oca Ismeta obućara“.

Sjeća se da su sa ženama i djecom tjerali i Salčina i Ahmeta Ramića, te da su predvečer stjerali do nekadašnje „Samirove prodavnice.“.

….“U jednom trenutku sam vidjela, sa druge strane Meljena (mahala), prije spajanja puteva Ramići-Meljen, kako vode naše zarobljene muškarce. Mom suprugu su bile vezane ruke pozadi, na leđima. Ostalima nisu.

U međuvremenu je komšinica sa Meljena, kada je vidjela da je u grupi moj muž Adem, rekla svojim sinovima Hajrudinu i Asimu Hodžiću, da se priključe grupi, jer je vjerovala da im neće biti ništa, jer je Adem policajac tu.

Adem je prošao desetak metara pored mene. Tada sam ga zadnji put vidjela. Ne sjećam se da mi je nešto rekao, samo nas je pogledao. Bio je ljut, ali uvjeren da će sve to biti brzo riješeno.

Maskirani napadači su ih odveli do groblja i natjerali da legnu, glavama okrenutim prema zemlji. Nas su proveli pored tog mjesta, do potpornog zida Rame Hodžića, gdje smo se zaustavili“.

Hiba navodi kao je tada, iz pravca Bratunca došao kombi, na kojem je bila zastava sa mrtvačkom glavom, iza kojeg je bilo policijsko vozilo i civilni crveni ‘golf’.

…“Prepoznali smo M. T., N. M., M. N. i još nekoliko naših komšija.Neke žene su ih pitale zašto im odvode djecu i šta su im skrivili.

Oni su odgovarali da su za to krivi Adem, Čiza, Ismet i drugi, koji su bili na tim nekim višim položajima i da treba njih da pitamo zašto to rade.

Ispalili su projektil iz ručnog bacača u susjednu kuću.

Naredili su pokret. Rekli su da nas vode na Osmače i da ćemo im biti živi štit. Zarobljene muškarce su potrpali u vozila, neke u auta, a neke u kombi i odvezli ih prema Bratuncu.

Tu smo ostali do kasno u noć, kada su nam naredili da se vratimo svojim kućama. Nismo imali gdje otići jer su već sve bili spalili. Zato smo otišli na Meljen. Tu sam ostavila djecu i otišla kući da vidim da li su krave žive. Djeca su mi bila mala pa im je trebalo mlijeko, a i mi smo svi bili gladni i iscrpljeni“.

Sa Ćamilom i Muškom Ramić, navodi Hiba, otišla je do njihove kuće  gdje su zatekli njihovog teško ranjenog sina Osmana, koji je ležao pored mrtvog brata, dok je Osman od teških posljedica ranjavanja, umro pred zoru narednog dana.

…“Pomuzle smo krave i vratile se.

Međutim, ujutro nam je rečeno da su stanovnici Meljena dobili upozorenje, da će i njima zapaliti kuće, ukoliko mi iz Ramića ostanemo tu. Stoga smo morali napustiti selo i vratiti se u svoje ruševine, u kojima smo ostali punih sedam dana. U tom periodu su moje komšinice Bahra, Muška i Hajra, odlazile u Bratunac i raspitivale se kod komšija, šta je sa našim zarobljenim muškarcima.

Međutim, uvijek su im govorili da idu kući, da će sa muškarcima biti sve uredu, da će doći. Uvijek su naglašavali da je moj muž Adem najviše kriv. Međutim, nikada ih više nismo vidjeli“.

Toga 3. maja 1992. prisjeća se Hiba, u Ramićima i okolini ubijeno je desetoro civila.

…“Srpske vojne formacije, 9. maja 1992. godine, ponovo pale Hranču, zarobljavaju civile i deportuju ih autobusima u Kladanj. Ubili su Muju Šaćirovića, koji je sa svojom suprugom i djecom krenuo u autobus. Tu ostavljaju i Suadu Šaćirović i njenu malu Adinu Hajdarević, bebu od dva mjeseca, jer joj je komšinica srpske nacionalnosti garantirala sigurnost. Prema naši m informacijama, pobili su ih u džamiji i onda su ih prebacili u masovnu grobnicu Suha, gdje su i pronađene.

Kako sam već navela, moj muž i njegov brat, zarobljeni su 3. maja 1992. godine.

Najstariji njihov brat Nazif, koji je živio u Borkovcu, čija je supruga Bida bila iz Suhe, otišao je 10. maja 1992. godine da kopa krompir, kod svojih. Dok je bio odsutan, njegovu suprugu zarobljavaju i sa još mnogo civila zatvaraju u njihovu kuću.

Nazif je u povratku kući, iz obližnje šume vidio dosta srpskih vojnika oko njihove kuće i nije smio prići. Sa još nekoliko komšija, među kojima je bio i Berzo, gledali su bespomoćno, kada su srpski vojnici zapalili kuću i civile unjoj. U plamenu je ubijeno njihovo dvoje maloljetne djece, Muamer od deset i Adnan od dvanaest godina, zatim Zineta, Omer, Berzina supruga i još nekoliko starijih komšija.

Iako su Nazif i Bezo bili tu, u šumi, nisu imali načina da pomognu žrtvama. Sve se to dešavalo 12. maja 1992. godine“

Hiba navodi kako je njen suprug radio u Centru javne bezbjednosti Bratunac na izdavanju pasoša i oružanih listova i bio je poznat u svome gradu. Bio je obučen i za deminiranje, a tu vještinu je ponio, kaže, iz JNA, koju je služio prije rata.

….“Mi smo u Hranči živjeli sa komšijama Srbima i dobro smo ih poznavali. Naši stariji su, sa iskustvima iz Drugog svjetskog rata, govorili da su Srbi iz Kravice okorjeli četnici. Međutim, ispostavilo se da su Srbi u Hranči bili krvoločniji od njih. Zločinci: M. D., N. M., M. N., M. J., T. M., svi oni su iz Hranče i svi su bili poznati u toj njihovoj vojsci.

Mirko Todorović zvani Banana, iživljavao se nad stanovništvom Borkovca. Za te postupke osuđen je pred sudom Bosne i Hercegovine ali kaznu nikad nije odslužio jer je pobjegao u Srbiju.

U Borkovcu je bila i masovna grobnica. Osmoro ljudi je tu ubijeno u Borkovačkom potoku, dvanaestero je povedeno na strijeljanje, od čega je četvoro preživjelo, između ostalih i Amer Ramić, brat Hamedine Ramić.

Hamedina je bila studentica druge godine studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i za Bajram je došla kući. Pronađena je u grobnici potpuno gola.

Nekoliko mještana Repovca, zatim Ado i Dina Šaćirović, hodža Huso-ef. Salkić (koji je zaklan), te još nekoliko civila iz drugih mjesta, ubijeni su 9. maja 1992. godine. Kod hodže Huse-ef. zločinci su pronašli hamajliju i natjerali su jedno malo dijete da skloni njegovo tijelo nakon što su ga zaklali. Tog dana  ubijeni su: Musa Sulejmanović, Abid i Sakib Nukić“.

Prisjeća se Hiba kako je tih dana sa djecom bila u šumi daleko od kuće. Njena djevojčica je imala samo devet mjeseci, bila je gladna i iscrpljena, a nije imala čime da je nahrani.

…“ Na mojim rukama je u popodnevnim satima preminula. Uspjela sam je ukopati, uz pomoć svekra i jednog komšije, međutim kasnije nismo uspjeli pronaći njeno tijelo.

Kako smo je ukopali u dvorištu svekrove kuće, Srbi su vjerovatno mislili da je Adem tu zakopao oružje i iskopali su tijelo. Međutim, nikada nismo doznali gdje je tijelo. Moja beba se zvala Dženana Ramić“.

U Bratuncu je 1992. godine, navodi Hiba u svojoj ispovjesti, ubijeno više od stotinu djece, od nerođene bebe Zekire Begić, do djece od sedamnaest godina starosti. Zločinci su, za zlodjela počinjena u Bratuncu, dobili, kaže mizerne kazne.

Najdan Mlađenović je  za sva zlodjela koja su mu se stavljala na teret, optužen  samo za paljevinu, dok je za ostalo oslobođen.

…“Sa Jokićem sam nakon rata dijelila skupštinsku klupu u Bratuncu. Nakon svih ovih godina, još uvijek ne mogu da shvatim te ljude: oni kao da se ponose onim što su radili, piše politicki.ba.

Kada smo 11. maja 1992. kamionom deportovani iz Bratunca, Jokić je u Kravici zaustavio crveni ‘golf’ i ljudima u njemu rekao da nas puste, te kako ih „nije platio za to“. To je jasan dokaz da je on bio jedan od organizatora dovođenja ljudi sa strane, koji su činili zločine“ svjedoči, između ostalog, u ispovjesti objavljenoj u knjizi „Genocidna namjera- Bratunac 1992“ Hiba Ramić, koja se  među prvima vratila u svoje selo gdje i danas živi.

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE