- Ovo ne može biti klasična građanska država. Povijest joj ne dopušta. Ovo ne može biti država jednog naroda – rekao je Čović.
Zanimljivo, optužbu da se pod egidom građanske stvara tzv. islamska država, što su hrvatski, a i hrvaćanski funkcioneri i mediji različitog stepena važnosti i utjecaja zamorno ponavljali godinama, Čović je sada pretvorio u optužbu da se građanskom državom stvara jednonacionalna, bošnjačka. Naime, ne samo njemu, koji je inače politološkim znanjem potkapacitiran, teoretičari su skrenuli pažnju na apsurd prvotne optužbe, pa je bio prisiljen promijeniti retoriku.
No, potkapacitirani Čović pozvao se na historiju. Idemo onda historijski ako već ne možemo historiografski jer je to Čoviću terra incognita. Pa postavimo jednostavna pitanja na koja je lahko odgovoriti. Koja to historija dopušta Hrvatskoj da bude država jednog naroda, odnosno država jednog naroda i nacionalnih manjina, prema Ustavu? Ako se podsjetimo tzv. konstitutivnosti Srba, ali i ostalih u Ustavu (odnosno njegovoj Preambuli) Socijalističke Republike Hrvatske, srpsko-hrvatskih i seljačko-demokratskih (SDSS i HSS) koalicija za vrijeme Austro-Ugarske i prve Jugoslavije, kada su Hrvatska i Slavonija (bez Dalmacije) bile mađarske provincije, odnosno kada je od 1929. nestala Hrvatska, onda odista nema razloga da i Hrvatska bude građanska država, već država konstitutivnih naroda, Hrvata, Srba i Bošnjaka.
Jer, za razliku od svog povijesnog toka, posebno u razdoblju političke historije, postala je država s dominacijom jednog, hrvatskog naroda. Do te mjere da, recimo, Bošnjaka nema niti na jednoj značajnijoj poziciji vlasti. Ponegdje se nađe pokoji Srbin, i to zahvaljujući političkom dealu HDZ-a sa SDSS-om Milorada Pupovca, piše Stav.
Uostalom, otkad teče ta povijest Čovićeva koja je argumentom za iznesene tvrdnje? Kada je to u povijesti/historiji, sve do partizanskih proglasa pisalo u dokumentima da je Bosna i Hercegovina država tri konstitutivna naroda, iako se i taj izraz ne pojavljuje u Preambuli Ustava socijalističke Bosne i Hercegovine? Kada je to u historiji (a sjetimo se i Kallaya, koji zagovara integralno bošnjaštvo svih stanovnika zemlje, na preporuke Mehmed-bega Kapetanovi⁰ća Ljubušaka, ali i slušajući provincijala franjevačke provincije Bosne Srebrene Ivana Franju Jukića) ukinuto ime Bošnjak za sve građane Bosne i Hercegovine?
Kada je, ukazom, kada već o povijesti govorimo, Austro-Ugarska dokinula naziv Bošnjak i bosanski jezik? Ne zna to Čović, baš kako jako dobro zna da sada u Hrvatskoj, sinhroniziranom kampanjom vlasti, svekolike politike i medija pokušavaju sve građane zvati Hrvatima ili u Srbiji Srbima, za početak tek ovlaš, u medijskim naslovima, a sve pridjeve građanima i institucijama Hrvatske ili Srbije pripisivati etniji – hrvatska ili srpska vlada, srpski ili hrvatski predsjednik itd.
Naravno, Hrvatska i Srbija mogu biti građanske države, iako njihova historija to ne dopušta. Što je dopušteno Jupiteru, nije i volu. (Quod licet Iovi, non licet bovi.) Posebno ako su volovi Bošnjaci.
Prenoseći Čovićeve izjave iz Duvna, portal Indeks.hr podučava Hrvaćane. Tako kaže da najveći broj bošnjačkih (sic!) stranaka u Bosni i Hercegovini zagovara promjenu političkog i izbornog sistema kako bi se odlučivalo prostom većinom, posve zanemarujući garantiranu raspodjelu vlasti i ulogu triju konstitutivnih naroda, što je potpisano Dejtonskim mirovnim sporazumom, te je sastavni dio ustava te zemlje i izbornog zakonodavstva. Zašto Indeks ne kaže koje to “bošnjačke” stranke ne traže (SDA), već zahtijevaju razuman kompromis balansa etničkog i građanskog principa, odnosno da domovi naroda na svim nivoima zakonodavne vlasti reduciraju ovlasti samo na zaštitu vitalnih nacionalnih interesa, prema katalogu istih, da ne mogu blokirati donošenje vitalnih zakona pod plaštem zaštite vitalnih nacionalnih interesa ili da funkcioneri izvršne vlasti ne mogu blokirati formiranje vlade, čak i Ustavnog suda nedonošenjem odluka.
Dapače, kada se Čović i njegovi adlatusi prime ove teme, iza sintagme bošnjačke stranke (a takva je stvarno samo SDA) krije se neutemeljena optužba upravo toj stranci. Zahvaljujući odredbama u izbornim propisima, u tri su navrata bošnjački i srpski birači u Federaciji BiH donijeli prevagu u izboru Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH. Sada, smatraju čovićevci, prijeti opasnost da ključne hrvatske stranke, okupljene u Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, budu izbačene iz vlasti biranjem etničkih Hrvata s lista građanski orijentiranih stranaka u tronacionalno koncipiran Dom naroda.
Da, ključne stranke s hrvatskim predznakom, a ne Hrvati, kako se to podmeće hrvaćanskoj javnosti. Tome se protive neke pomenute hrvatske stranke u zemlji koje insistiraju na provedbi presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine po apelaciji Bože Ljubića, kojom se traži izbor tzv. legitimnih političkih predstavnika triju konstitutivnih naroda bez preglasavanja od brojnijih naroda.
Preciznije, presuda ne traži izbor tzv. legitimnih predstavnika, već kantone ne smatra samo regionalno autonomnim cjelinama, već i garantom ravnopravnosti tzv. konstitutivnih naroda, pa se dopušta izbor, odnosno delegiranje predstavnika naroda u Dom naroda ne iz svih kantona, kako to predlaže HDZ. Da, samo je nejasno ko su i što su to legitimni predstavnici. Prema svim modernim političkim teorijama – to su oni koje izaberu građani, a ne oni s lista HDZ-a.
Iako se u Hrvatskoj očekivalo, a bogme i lobiralo da će visoki međunarodni predstavnik Christian Schmidt intervenirati u izborno zakonodavstvo i još ljetos provesti presudu po Ljubićevoj apelaciji, to se nije dogodilo, nakon jasnih upozorenja SDA i nacionalno nedeklariranih stranaka, medija i građana. Sada se očekuje da bi pravila o načinu biranja izaslanika za Dom naroda te načina izbora izvršne vlasti Schmidt mogao promijeniti nakon okončanja izbornog procesa 2. oktobra, što je u redu jer se izborna pravila ne mijenjaju u izbornoj godini. Naravno, Schmidt takve promjene može donijeti samo ako su u skladu s Ustavom BiH i međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima.
Čović je na stranačkom skupu istaknuo kako će se hrvatske stranke zauzimati da se suverenost i konstitutivnost hrvatskog naroda vrate u sve dokumente koji definiraju budućnost Bosne i Hercegovine. “Naš identitet moramo do kraja zaštititi”, istaknuo je. Ocijenio je “ogromnim iskorakom to što zahtjeve hrvatske strane u Bosni i Hercegovini danas razumije pola članica Evropske unije zahvaljujući snažnom lobiranju te potpori Zagreba”. Vrlo dobro, reklo bi se. Službeni Zagreb podupire i lobira za nedemokratske zahtjeve jedne političke stranke u Bosni i Hercegovini.
Čovića slijedi izvjesni Ilija Cvitanović, predsjednik HDZ 1990, još veća neznalica, šef one strančice koju je osnovao Ivo Sanader baš da bi spriječio uvlačenje Hrvatske u blato kriminogenih političkih struktura HDZ-a Bosne i Hercegovine, a koju je podnosilac apelacije Ustavnom sudu BiH Božo Ljubić predao ponovo pod efikasnu kontrolu Čoviću. On je pozvao visokog međunarodnog predstavnika da nametne izmjene Izbornog zakona BiH upozoravajući da bi bošnjačko izbacivanje Hrvata iz vlasti nakon sljedećih izbora značilo kraj Bosne i Hercegovine. Kako bi to Bošnjaci izbacili Hrvate iz vlasti ako na “svoje” liste stavljaju Hrvate, nije baš jasno čak niti zbunjenim međunarodnim predstavnicima.
Cvitanović, novopečeni jastreb, ustvari chicken hawk, u razgovoru za HDZ-ov portal Dnevnik iz Mostara najavljuje obračune. Kaže da “konačan obračun s Hrvatima u BiH, kako su najavljivali neki bošnjački političari, bit će konačno okončanje Bosne i Hercegovine.” Koji su to bošnjački političari najavljivali konačan obračun, i to s Hrvatima, nije bitno jer je ovom mazlumu važno dolijevati ulje na vatru. To što nije istina još je manje važno jer su ovi HDZ ekskrementi očito jako dobro savladali doktrinu stanovitog dr. Josefa Goebbelsa da dovoljno puta ponovljena laž postaje istinom. Pojasnio je kako se uočavaju nakane bošnjačkih stranaka da posve ovladaju hrvatskim klubom u Domu naroda tako što su već na svoje liste postavili podobne Hrvate.
Koje su to bošnjačke stranke koje stavljaju Hrvate, i to “podobne” na liste? Zar građanske stranke kojima nacionalno opredjeljenje nije primarno ne smiju postavljati Hrvate na liste? Jer te stranke nisu bošnjačke ni po svojim programima, ni članstvu niti biračkom korpusu. Samo ih HDZ tako predstavlja sebi, Hrvatskoj i, kako reče Čović, polovici EU. Kako to ovi bivši članovi i sinovi članova Partije (one komunističke) zamišljaju demokratiju? Tako što će njihova nova partija (HDZ) reći koje su stranke podobne, koje su bošnjačke, koje su legitimne, pa će u tako skučenom prostoru one moći kandidirati Hrvate, Srbe, Bošnjake ili Rome na svoje liste. Zašto HDZ ne stavi podobne Bošnjake na liste?
Uostalom, ima u tome iskustva, još od rata i pristajanja izvjesnog Ismeta Hadžiosmanovića da bude njihov Bošnjak, i to za vrijeme rada u tri smjene logora u Dretelju, na Helidromu, u Vojnom… Pa zar doista HDZ ekskrementi vjeruju kako neko ima pravo pomazanja pravih Hrvata i kako je baš samo toj partiji i pripadajućem joj udruženju građana dospjela obaveza čuvanja hrvatskih interesa u Bosni i Hercegovini? Šta su to oni – avangarda radničke klase, pardon, hrvatskog naroda? S tom izmišljenom i lažnom optužbom, na potpuno iskrivljenim osnovama, Cvitanović drsko prijeti – “Ako se usude ići u tom pravcu, dobit će odgovor s naše strane. Hrvati u Bosni i Hercegovini traže pravedna rješenja, ništa više od toga, ako je to puno i ako traže obračun, imat će ga”, rekao je.
Kakav obračun ovaj politički midget zamišlja, nije se izjasnio, a nije niti pitan. Možda je mislio na novi HDZ-ov prijedlog izmjene ustroja Bosne i Hercegovine. Ali to nije obračun, to je iznošenje stavova i koncepata, što je, ako ne bude nasilno (kao u slučaju tzv. Herceg-Bosne), posve legitimno. Je li pametno, to je druga stvar. Cvitanović je naveo kako će se izborni inžinjering, kako naziva kandidiranje i izbor Hrvata koji nisu HDZ-ovi ili HNS-ovi kandidati, pokušati realizirati u većinskim bošnjačkim kantonima s izborom hrvatskih delegata za Dom naroda te da će se ključna izborna utakmica voditi u Srednjobosanskom kantonu.
Konačan vidljiv salto mortale ove promašene i opasne politike partije u Hrvata ogleda se u pozivima visokom predstavniku da intervenira, iako je baš ta partija, slažući se godinama s Dodikovim SNSD-om, tražila da se ta institucija ne upliće, da joj je istekao rok i tome slično. “Očekujem da će visoki predstavnik provesti odluku Ustavnog suda u predmetu ‘Ljubić’ te presude međunarodnog suda u pogledu postojanja diskriminacije u našem izbornom zakonodavstvu”, rekao je Cvitanović. Još da je pomenuo o kojim se to presudama i kojih sudova radi i šta one stipuliraju te koliko baš HDZ vrši diskriminaciju, s elementima otvorenog apartheida na općinskom i kantonalnom nivou gdje ima apsolutnu vlast, i to mahom nad Bošnjacima, a koju bi ovakvim prijedlozima proširio, možda bi njegov intervju HDZ-ovom glasilu imao barem minimalnu specifičnu težinu. Ovako je samo loš, zapaljujuć i opasan predizborni lavež.
Međunarodna krizna grupa (ICG), sa sjedištem u Bruxellesu i New Yorku, čiji su stavovi često bili podlogom za odluke međunarodnoj administraciji u Bosni i Hercegovini, ocijenila je u najnovijem izvještaju da visoki predstavnik treba intervenirati u Izborni zakon BiH kako bi se spriječila politička i sigurnosna kriza u zemlji između Hrvata i Bošnjaka, koju bi, u kombinaciji s krizom u Ukrajini, mogli iskoristiti srpski političari za secesiju malog entiteta. Ta je politička osnova u suštini ispravna jer se dogovorom Hrvata i Bošnjaka eliminira ili bitno ograničava moć Rusije da preko Rs-a razvali Bosnu i Hercegovinu kako je to učinjeno tokom rata, ali ne na račun osnovnih ljudskih prava kako bi to HDZ ekskrementi željeli. Tih njihovih neutemeljenih, diskriminatornih i protuhistorijskih zahtjeva itekako su svjesni u međunarodnoj zajednici, pa i u ICG i ne zagovaraju niti jedno rješenje, a kamoli HDZ-ovo.
Zboru se pridružio i hrvaćanski prvi ministar Andrej Plenković u govoru na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, u kojem je također pozvao visokog predstavnika Christiana Schmidta da iskoristi svoje ovlasti i donese izborne reforme koje bi osigurale jednakopravnost Hrvata na nadolazećim izborima u Bosni i Hercegovini, koja kao sada ne postoji. Dakle, kako ne postoji ako se Hrvati biraju i delegiraju? Plenković je kasnije u izjavi hrvaćanskim (jer drugi nisu zainteresirani za njegove stavove) novinarima u New Yorku rekao da ne smatra kako je prekasno za to te da je to “narativ onih koji žele status quo”, što je “jasno kao dan”.
Referirao se na izjavu Bakira Izetbegovića, koji je “javno rekao” da se “pravio da pregovara” i radio sve kako ne bi došlo do napretka u razgovorima. Ispada da Bakiru Izetbegoviću, SDA i ostalim probosanskim strankama odgovara blokada države koju provode Čovićevi kadrovi u tijesnoj saradnji sa srpskim strankama. Plenković je naglasio da Hrvatska ne mora nikome dokazivati koliko je “dobar prijatelj, susjed i zagovaratelj” Bosne i Hercegovine, što je pokazala i tokom devedesetih (valjda i pravosnažno presuđenim UZP-om), a i sad kad se najsnažnije zalaže za evropski put te zemlje. Odgovarajući na pitanje hoće li Schmidt poslušati pozive iz Hrvatske za korištenje svojih bonskih ovlasti, Plenković je kazao da je to do njega.
Kako se najsnažnija hrvaćanska podrška evropskom putu zemlje ogleda u prihvatu diskriminatornih zakonskih prijedloga HDZ-a, nije pojasnio ionako slabo informiranim i suštinski nezainteresiranim hrvaćanskim novinarima.
No, hrvaćanska je vlada baš neposredno pred zaključenje ovog teksta, obračunavajući se interno s pomahnitalim predsjednikom Milanovićem, na Twitteru priznala da je “diskretno i temeljito” mjesecima bila uključena u pregovore s Christianom Schmidtom oko “nepravdi prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini”, pa je Plenkovićev govor na Generalnoj skupštini UN i kasnije pojašnjenje šta je pisac želio da kaže dio istog procesa. Schmidta je, kako kaže Vlada, izvrijeđao Milanović, što je opće poznata činjenica, pa je “on izgubio entuzijazam da ispravi nepravde prema Hrvatima”. Osim što ovo liči na priznanje da je još jednom tzv. hrvatska diplomatija tragikomično podbacila, nije jasno kako to hrvaćanska vlada misli da jedan visoki predstavnik, makar i Schmidt, svoj stav temelji na uvrijeđenosti nekog predsjednika jedne malene zemlje.
Još jedan važan aspekt nije jasan, prvenstveno hrvaćanskoj javnosti. Bonske ovlasti visokog predstavnika isključuju intervencije u Ustav, odnosno ustavno uređenje, a od Čovića, Plenkovića i njihovih adlatusa tražena promjena izbornog zakonodavstva to čini, posebno ako se kosi s međunarodnim konvencijama koje su iznad Ustava. Visoki predstavnik, u čiju najbolju volju iznalaženja prihvatljivog kompromisa (koji HDZ, po instrukcijama iz Zagreba, nikako ne prihvata) ne želimo sumnjati, ne može nametnuti izmjene Ustava koje se kose za evropskom i općom konvencijom o ljudskim pravima.
