U svoj rodni kraj vratio se prije 20 godina, nezaposlen je i živi sa majkom, a u agresiji na Bosnu i Hercegovinu i padom Srebrenice izgubio je 47 članova svoje porodice.
- Ubili su mi oca, amidže, dajdžiće, tetiće, 77-godišnju nanu su mi ubili ispred kuće. Ja sam sa mamom i dvije sestre prešao u Tuzlu gdje su živjeli do 2001. godine – priča za Faktor Idriz koji je u julu 1995. godine imao nepunih 12 godina, piše Faktor.ba
Pitamo kako je biti povratnik i kako je živjeti u Srebrenici.
- Sada je zlatno kako je bilo prije 20 godina. Kuću smo imali, morali smo je obnoviti, dobili smo malo donacije, a ostalo smo mama i ja, od kredita i svojih sredstava. Bavim se poljoprivredom, mama ima nešto penzije, za režije i lijekove joj bude. Ostalo ja zarađujem, kosim, krečim, siječem drva, kupim sijeno, šta god treba, čuvao sam ovce i koze, pravio sireve. Sad imam svoje životinje i od toga živim – priča Halilović.
Priča nam da je po povratku prvi učio ezan u Srebrenici.
- Kada neko nije smio sa policijom da hoda ulicom, ja sam išao u narodnoj nošnji i ezan učio u džamiji. Bio sam i mujezin. Obavezno petkom obučem narodnu nošnju, imam konja. Želja da imam konja je još iz djetinjstva. Ja živim samo za to, mene ništa drugo ne zanima. Nemam televizora, ni radija niti dam to u kuću. Mene to ne zanima, ni auto, i telefon imam samo radi mame, ali vjerujte ni on mi ne treba – kaže Idriz.
Ističe kako živi svoj život ne mareći šta će ko drugi kazati.
- Narod me zna, da ja to volim i da tako živim. Nošnja je šivena, ručni je rad, a prsluče je od mog đeda Idriza po kojem sam ja dobio ime, staro je oko 50 godina. A volim i dobre konje, lijepe. Ovaj je na Ajvatovici izabran za najljepšeg konja i dobio sam ga od prijatelja na poklon – priča nam.
Kaže da, iako ima tek 37 godina, voli tradiciju i za nju živi.
- Kad sam bio u izbjeglištvu, volio sam stari narod, starinu, izvornu muziku, izvornu nošnju. Većina ljudi sa kojima se družim imaju preko 70 godina. Ja sam i lovac, ali na starinski način. Lovim zeca i lisicu. Idem sa konjem u lov, turim pušku na konja i za njima sa kerovima, a ne sa džipovima kao ovi danas. Turim kahvu, džezvu u žar, nešto ispečemo – priča Idriz, te dodaje da kalemi staro autohtono voće, ruže, da ih sačuva, da se ne izgube.
Ima i golubove još od djetinjstva, a ponosi se i pčelama, kojih kako kaže, nema nadaleko, a služe za oprašivanje voća.
