“Svaki dan života donosi novu zrelost i razmišljanje. Oči osamnaestogodišnjakinje, i kad već koračam petom decenijom, potpuno različito posmatraju svijet.
Danas razmišljam o rahmetli predsjedniku Izetbegoviću, pitam djecu znaju li da je na današnji dan otišao… Gledaju me. Ne znaju!
Pitam sebe kako sam mogla napraviti taj propust u životu, da im ne kažem i ne prenesem ko je bio Alija Izetbegović. Ako sam kao roditelj nedovoljno osviještena, pitam se: Pa nije li škola ta koja treba i zna reći da lik i djelo Alije Izetbegovića moraju živjeti dok smo živi mi i naša djeca i njihova djeca?
On nije bio samo predsjednik, on je bio mislilac, filozof, znalac, čovjek, vođa, sve u jednom vremenu. U vremenu kada su planirali muslimane izbrisati, u vremenu kada je, zato što je musliman, bio u zatvoru, a za tu ideju žrtvovao je i svoju djecu i porodicu, u vremenu kada su naše ljude klali, silovali, ubijali samo zato što su muslimani. Pa je li moguće da smo danas mi ti koji nismo digli ruke i proučili Fatihu i rekli djeci ko je bio Alija Izetbegović?! Pa on je bio mi, on je živio za nas i ostavio iza sebe poruke koje i danas vrijede. Nije nama niko nizašta kriv koliko smo mi sami sebi. Čemu se nadati kad u svoj život puštamo one koji danas razvaljuju, pljuju i uništavaju ono što je Izetbegović gradio?! Ko ima pravo i zbog kakve lične potrebe to raditi kad ima nas koji znamo i sjećamo se šta je nama Izetbegović. To je prezime koje možemo dodati našem, tako recite djeci, i neka znaju – da nije bilo njega, ko zna da li bismo danas živjeli s ovim našim prezimenom.
Imala sam čast upoznati predsjednika Izetbegovića, to je osjećaj koji se ne može prepričati…
“Ostani uspravan
Kako ćeš pognute glave ispod zvijezda
Kojim god putem da kreneš
Na kraju čeka smrt
I sve se završava propašću
I ti ćeš umrijeti
I ovaj svijet će umrijeti
Zato ostani uspravan. ”
“Poruka sebi” – Alija Izetbegović (1925-2003)”
Redakciji poznato ime autorice teksta.
