Okeani na našoj planeti postaju sve topliji zbog emisija stakleničkih plinova, osim jednog područja na sjeveru Atlantskog okeana koje se tvrdoglavo opire trendu globalnog zatopljenja i zapravo postaje sve hladnije.
Ovo zanimljivo područje primijećeno je još 2015. i odmah je pobudilo znatiželju klimatologa koji od tada pokušavaju shvatiti koji sve faktori utječu na stvaranje ovog fenomena.
Stručnjaci s Instituta za meteorologiju Max Planck u Njemačkoj primijenili su dugoročni klimatski model kako bi simulirali različite konfiguracije koje opisuju opaženi pad temperature, piše Science Alert.
Prijašnja istraživanja su ukazale na to da bi jedan od faktora koji utječe na zahlađenje tog dijela okeana moglo biti slabljene vodene struje koja se naziva sjevernoatlantska meridijanska obrtajna struja (AMOC).
Kada je u punom pogonu, AMOC prenosi toplu i slanu površinsku vodu iz tropskih krajeva blizu Meksičkog zaljeva do evropske obale, a zatim uzima hladnu, slatku vodu nastalu otapanjem leda.
Još uvijek nije sasvim poznato zašto je u 20. stoljeću došlo do slabljenja sjevernoatlantske meridijanske obrtajne struje. Neki stručnjaci pretpostavljaju da je uzrok tome veća količina otopljenog leda s Grenlanda, zajedno s porastom globalnih temperatura.
No podaci o AMOC-u stariji od 2004. godine nisu toliko detaljni i specijalizirani što ostavlja malu mogućnost da se zapravo ne radi o posljedici globalnog zatopljenja, već o nekom prirodnom procesu na koji ne utječu staklenički plinovi.
Kako bi utvrdili povezanost između Zemljine klime i hladne mrlje na Atlantskom okeanu, stručnjaci s instituta Max Planck koristili su detaljan planetarni klimatski model kako bi povezali varijacije u energiji, ugljikovom dioksidu i vodama u okeanu, na kopnu i u atmosferi.
Pomoću raznih simulacija uspjeli su vidjeti što bi se dogodilo ako bi snažno uzmutili AMOC. Primijetili su da bi se s hlađenjem nadolazećih toplih voda stvorili niski oblaci koji bi odražavali dolazno zračenje, uzrokujući još veće hlađenje površine.
Zatim su stručnjaci izveli drugi scenarij u kojem su promatrali samo AMOC-ov prijenos topline, bez fokusa na događaje u atmosferi. Ustanovili da je AMOC u tom slučaju prenosio manje energije i bacao veće količine topline u arktičke cirkulirajuće vodene struje. Ovi subpolarne struje zatim su nakupljale brzinu i crpile još više topline iz AMOC-a zbog čega je ovo inače hladno područje na Atlantskom oceanu postajalo još hladnije.
