Aleksa Šantic, bio je Bosanac i Hercegovac, jedan od najvećih pjesnika današnjice očaran ljepotom Muslimanke Emine.
Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
Već u srebrn ibrik zahvatila vode,
Pa niz bašču đule zaljevati ode….
Najveći dio života proveo je u rodnom Mostaru. Nakon što mu je umro otac brigu o porodici preuzeo je stric. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, te sestru Persu, koja se udala za njegovog prijatelja, Svetozara Ćorovića, dok mu je druga sestra, Zorica, umrla još kao beba. Živio je u trgovačkoj porodici, u kojoj nisu imali razumijevanja za njegov talent. Nakon završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vratio se u Mostar.
Šantićeva poezija puna je snažnih emocija i ljubavne tuge. Ona pokazuje pjesnika snažne emocije, elegičnog tona i melodičnog izraza, koji je ostvario niz pjesama duboke inspiracije i doživljenog tona. Šantićeva ljubavna poezija razvila se pod jakim utjecajem bošnjačke ljubavne pjesme, sevdalinke; njegove ljubavne pjesme smještene su u bosanske bašče pune behara i šadrvana.
Ženski likovi koji se pojavljuju u Šantićevim pjesmama okićeni su đerdanima i izazovnē su, ali ipak skrivene ljepote. Takva je i pjesma “Emina”, koja je ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka
….
Umro stari pjesnik, umrla Emina
Ostala je pusta, bašča od jasmina.
Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće
Pjesma o Emini, nikad umrijet neće….
