JELICA IMA 84 GODINE, NIJE SE TUŠIRALA 3 MJESECA: ŽIVI U PAR GOLIH KVADRATA OD ZEMLJOTRESA

Proveli smo nekoliko dana na Baniji u potrazi za neispričanim pričama. Objavit ćemo ih kroz seriju reportaža. Ovo je prva, priča iz Vlahovića.

Davno sam vidio nešto slično u rodnom gradu.

Prije zore, pod okriljem mraka, dok kamioni Čistoće ispiru ulice, muškarci i žene bi iz bijelih rasklimanih kombija istovarivali drvene gajbe. Izbacivali bi kašete pune salate, mrkve i krompira na splitske pločnike, palili cigarete i čekali na prve mušterije. Svojeglavi ranoranioci, oni koji izbjegavaju trgovine i tržnice, pohodili bi noćne prodavače, a ovi bi uslužno podizali gajbe s povrćem i prinosili ih kupcima.

Na Baniji, daleko od rodnoga grada, iza jedne oštre okuke, tamo uzbrdo, na desnoj strani ceste, vidio sam staricu, mršavu i krezubu. S mukom je ustala s kreveta, podigla drvenu gajbu i u identičnoj gesti mi je prinijela licu. U njoj su bili lijekovi. Deseci kutija lijekova.

Jelica, tako se žena zove, živi tu, u Vlahoviću, iza jedne oštre okuke, tamo uzbrdo, na desnoj strani ceste. Krevet s kojeg se stenjući odlijepila uguran je u neožbukanu garažu, s klimavim stolićem, plastičnim stolcem i zagorjelom peći. U tih nekoliko golih kvadrata uskladišten je život koji joj je preostao nakon zemljotresa.

Jelica Šašo ima 84 godine. Ima modre oči i modri pleteni prsluk. Pogrbljena je, sićušna. Preko kuće u kojoj je živjela sad se poput paukove mreže šire razderane pukotine. Jednog zida uopće nema, progutan je onog decembarskog jutra. Ona i sin spavaju u kamp-kućici parkiranoj iza garaže. Tokom dana su tu, u dvorištu, krče haos i nastoje srediti život. Nemaju pitke vode. Nikad je ovdje nisu ni imali, tekućina iz bunara služila im je samo za pranje. Sad nemaju ni toga. Kaže Jelica da u vodi ima leukemije. Njen sin, Željko se zove, vrti glavom.

– Ma pusti je, imali smo komšije kojima je kći umrla od leukemije, a oni su pričali da je od vode – objašnjava muškarac umrljanih ruku.

Nisu se istuširali već tri mjeseca. U dvorištu su na drvenom tronošcu postavili nekakvu kantu za Jupol. Napune je vodom, što iz donacija što s bunara iz doline, i iznad nje se umivaju. Gledamo uplakanu staricu kako čvornatim prstima grabi vodu iz izbijeljene plastike i pljuska izborano lice. Neugodno nam je snimati. Svejedno snimamo.

– Voda iz bunara nije za piće, ali bar smo se mogli kupati u njoj. Od zemljotresa ne možemo ni to, cijevi ne pašu. Kaže majstor da će doći sutra i zamijeniti ih. Onda će ih spojiti na doniranu kućicu pa će biti dobro – pokazuje Željko na parkirani kućerak. Od decembra čeka da se istušira, i on i majka.

– Kako smo se dosad kupali? Nikako, jebiga. Otaremo se vlažnim maramicama i eto – sliježe ramenima. Jelica iza njega opet plače.

Snalaze se, kaže, kako znaju i umiju. Sad je dobro, proljeće je buknulo na Baniji, živa u termometru raste i može se nekako živjeti. Tokom zime je bilo gadno. Skromna grijalica u kampici jedva je dostajala, a bojali su se i računa od struje. Posjekli su jednog dana i šljivu u dvorištu da se ugriju. Zato sad i uređuju onu garažu, u njoj bar mogu ložiti vatru. U doniranoj kućici je klima, a tko će dati para za struju? Željko je nezaposlen, ima problema sa srcem.

– Radio sam dosta godina u pilani, sve dok nisam obolio. Onda sam dobijao nešto malo socijale, pomagao bih ljudima po selu i snalazili bismo se. Imao sam i zečeva, i krava, i ovaca, i koza, i pura, svega. Sad je sve rasprodano. Svako jutro popijem pet vrsta tableta i odem u šumu. Ne bih smio motorku ni uzeti u ruke, ali što ćeš? Mora se, studen je – priča muškarac i gleda u dlanove.

Od čega žive, pitamo.

– Žena me spašava. Na Kordunu je, s malim, tamo radi – tiho kazuje. Sin mu ima 14 godina, ima poteškoće u razvoju. Dolazi s majkom vikendom. I dalje je prestravljen. Kad je zadrmalo, Željko je bio u kući. Prostorija se srušila na njega. Uveo nas je u nekadašnji dom. Rijetki preostali komadi namještaja su povaljani po podu. U jednom ćošku uništene sobe leži hrpa odbačenih fotografija, uspomena na neko bolje vrijeme.

– Evo tu sam bio. Noć prije nisam spavao, dežurao sam zbog zemljotresa, ako oni zaspe, da ih uspijem iznijeti. I ujutro sam im rekao da idem malo odspavati. Majka i sin otišli su u šetnju, tamo dolje niz put. Žena je otišla po drva. Kad je to sastavilo… Ja skočio prema vratima, regal pao na vrata. Pokušavam na prozor, drugi regal padne na prozor. Maknem ga, padne peć, puna drva. Još gori vatra u njoj. Krene dim, počela se cigla rušiti, televizor ispao van… Kad se smirilo, razbacao sam sve i nekako izašao. Nije me tad bilo strah. Poslije kad izađeš, onda tek shvatiš što je moglo biti. Ne znam ti to opisati. Utrneš, ne možeš ništa osjećati. Tek onda je počela panika – prisjeća se čovjek dok nas vodi kroz pukotine.

Majka mu i dalje plače. Mali nije dobro podnio zemljotres. Uhvatio ga je na cesti, i dalje se, kada dođe ovamo, boji izaći izvan ograde. Na Kordunu ide u školu, tamo mu je dobro, kaže ćaća. Bolje nego ovdje. Tu nema ni signala za online nastavu.

Jelica sluša što pričamo.

– Nismo mi sami, ima ovdje i dobrih ljudi. Ali teško je – uspjela je prozboriti prije nego što je opet briznula u plač.

– Majko, rekli smo da nećemo jaukati. Nemaš kome. Cijeli svijet je srušen – umiruje ju sin.

Grč u želucu. Mijenjamo temu, odlazimo do one naherene garaže. Pravimo se da nas zanima što će biti s njom.

– Tu ćemo živjeti. Ovdje ćemo, vidi, staviti pravi krov. Ovaj sad prokišnjava. Izbit ćemo prozor i zazidati vrata. Preko dana ćemo biti tu, u garaži, a uvečer ćemo zagrijati kućicu i tamo spavati. Kad se spoji voda, bit će to dobro – priča Željko kao nekakav groteskni agent za nekretnine.

Jelica za to vrijeme tankim rukama sklanja drvena vrata i otvara pogled unutra. Tu će, ako sve bude po planu, živjeti ona, njen sin, snaha i unuk. Na jednom od kreveta je ona drvena gajba s lijekovima. Pruža nam je, u identičnoj gesti kojom živahni noćni prodavači pružaju plodove svog truda. Samo što u ovom pokretu nema ni truna života.

Čije je to, bako, pitamo je.

– Moje.

– Sve to?

– Sve.

– Što vas boli?

– Operirana sam. Dvaput. Rak – kaže starica jednostavno.

Sin objašnjava da je imala karcinom maternice. Prva operacija nije dobro prošla, pa su je morali opet otvarati. Troši cijelu kašetu lijekova. Ne jede već neko vrijeme, nema apetita. Uzima samo nekakvu praškastu dopunu za hranu.

– Šta mislim o svemu ovome? Ništa. Šutiš, duraš. Svjestan si svega, slušaš radio, slušaš televiziju, što imaš pričati. Ne vrijedi kukati – kazuje Željko stisnutih usana.

Krhka ženica iza njega krši ruke, suzdržava se od plača, ne želi da je sin kori.

Ponosni su, nije mi ovo prvi put da to vidim na Baniji. Ljudi su ostali bez svega, ali i dalje stoje uspravno. Koliko mogu.

Šutimo neko vrijeme tu na dvorištu, pred raspuklom kućom, među bujajućim zelenilom, zaglušeni lelekom ptica. Ona Jupolova kanta još je vlažna. Dok nas Željko nudi kavom, starica pokriva lice namreškanim prstima. Opet plače.

Cijeli svijet je srušenm, piše 24sata.hr.

S terena nam javljaju da su porodici Šašo u međuvremenu proveli vodu.

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE

NEMA KRAJA LOŠIH VIJESTI ZA TRUMPA: TWITTER ZATVORIO PROFILE KOJI SU...

0
Twitter je ove sedmice zatvorio nekoliko profila kojima je namjera bila prenositi poruke bivšeg predsjednika SAD-a, Donalda Trumpa, koji je u januaru zauvijek izbačen s njegove omiljene platforme.