KAKO JE SKUPŠTINA RS-A BOŠNJAKE REDEFINISALA KAO NEPRIJATELJSKE ‘TURKE’

Istraživanje aktivnosti Skupštine Republike Srpske tokom ratnih 1990-ih pokazuje da je retorika njenih političara bila presudna u procesu stvaranja slike o Bošnjacima kao historijskim neprijateljima niže rase, što je pomoglo u opravdanju ratnih zločina.

Kada je Srebrenica 11. jula 1995. godine pala u ruke Vojske Republike Srpske (VRS), njen komandant Ratko Mladić i njegova pratnja ušli su u grad.

“Evo nas, 11. jula 1995. u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon, došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija [pobuna Srba iz 19. vijeka protiv Otomanskog carstva], Turcima osvetimo na ovom prostoru”, rekao je Mladić, pozirajući pred kamerama usred Srebrenice.

Još u decembru 1991. godine, Rajko Dukić, obraćajući se u svojstvu predsjednika Izvršnog odbora Srpske demokratske stranke (SDS), obratio se Skupštini srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Srpski članovi Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine osnovali su ovu Skupštinu bosanskih Srba kao paralelno i posebno zakonodavno tijelo u oktobru 1991. godine, piše Emir Suljagić.

Naredne četiri godine, Skupština bosanskih Srba djelovala je kao vrhovno zakonodavno tijelo i najveći donosilac odluke u Republici Srpskoj (RS), dijelu teritorije Bosne i Hercegovine koji je držala VRS.

Komentarišući, kako je smatrao, aroganciju bošnjačkih i hrvatskih političkih vođa u BiH, Dukić je izjavio da “ako nastave s ovakvim ponašanjem, uvjeren sam da će 21. decembra 1991. biti početak pobune protiv dahija”.

Istraživanje dokumenata Skupštine, uključujući i zakone koje je usvojila, njene odluke, rezolucije, deklaracije i transkripte sjednica i rasprava, daje uvid u retoriku koju su koristili njeni članovi.

Ono pokazuje kako je politička elita u RS-u stvorila sliku Bošnjaka kao autsajdera bosanske političke zajednice – moćnih podljudi koji predstavljaju smrtnu opasnost za opstanak Srba.

Izgradnja slike Bošnjaka kao podljudskog – ili čak neljudskog – neprijatelja, pomogla je u opravdavanju vojnih operacija, odbacivanju mirovnih ugovora i počinjenju zločina nad Bošnjacima.

Članovi Skupštine bosanskih Srba bili su heterogena grupa intelektualaca i stručnjaka: doktori nauka, univerzitetski profesori, ljekari, pisci, pravnici, ekonomisti, inženjeri i sveštenici.

Članovi i rukovodstvo Skupštine iskoristili su svoju pojavu i naslijeđe kako bi rekonceptualizovali Bošnjake.

Kada su srpske elite devedesetih krenule u uništavanje Bosne i Hercegovine, “Turčin” je i dalje zauzimao važno mjesto u imaginaciji srpske političke klase. Islam je, dakle, bio element identiteta Bošnjaka koji se najviše predao rekonceptualizaciji.

Članovi Skupštine bosanskih Srba koristili su islam kao permanentni motiv u procesu izgradnje novog identiteta Bošnjaka. U procesu konstruisanja ove nove stvarnosti, oni su svoje postupke vidjeli kao nastavak napora za deosmanizaciju – oslobođenje Bosne od “Turaka”.

Na 24. sjednici Skupštine održanoj u Bijeljini tokom rata, u januaru 1993. godine, komentarišući jednu od mnogih rundi mirovnih pregovora uz posredovanje međunarodne zajednice, Dragan Micić je izjavio da taj trenutak ima “historijsku važnost”, jer “mi se približavamo kraju 200 godina duge… oslobodilačke borbe srpskog naroda”.

Karadžić Srbe prikazivao kao bedem hrišćanske Evrope

Čini se da su i srbijanske elite dijelile mišljenje svojih kolega Srba u BiH, da rat predstavlja borbu protiv “Turaka”.

Veselin Đuretić, član Srpske akademije nauka i umjetnosti, pozvan je da govori na svečanoj sjednici Skupštine RS-a 9. januara 1994. godine, na trećoj godišnjici uspostavljanja RS-a.

Đuretić je izašao na govornicu i rekao da je “ono što se dešavalo u proteklih nekoliko godina nastavak onoga što je započelo 1804. godine [prva srpska pobuna protiv Osmanlija]”.

U pozadini rekonceptualizacije Bošnjaka kao autsajdera političke zajednice bio je Antemurale mit (mit o bedemu) prema kojem su Srbi dio nekog većeg i navodno superiornijeg kulturnog entiteta.

Antemurale mit također naglašava da izabrana grupa – u ovom slučaju Srbi – nije samo dio veće civilizacije (hrišćanske), već predstavlja i sam njen bedem odbrane, “žrtvujući se” kako bi spasila ovu civilizaciju.

U februaru 1995. godine, u uslovima povećanog međunarodnog pritiska za mirovno rješenje i okončanje rata u BiH, predsjednik RS-a Radovan Karadžić elaborirao je Skupštini glavni razlog neuspjeha prethodnih mirovnih inicijativa i mirovnih planova.

  • Niko nam nikada nije ponudio bilo koju drugu opciju osim da nestanemo, da ukinemo našu državu, da prihvatimo zajedničku državu sa [predsjednikom Alijom] Izetbegovićem ili sa muslimanima i Hrvatima, i to su nam jasno rekli na koktelima i ručkovima: ‘Gospodo, to je zato što ne želimo prihvatiti postojanje islamske države u Evropi! – kazao je Karadžić.

Objašnjavajući kako su evropske sile insistirale da Srbi ostanu sa Bošnjacima u istoj državi, Karadžić je još jednom ojačao Antemurale mit u kojem je Evropa “zajednica sretnih hrišćanskih naroda”, dok Srbi “čuvaju njene zidove, kao neku vrstu korita ispunjenog prljavom vodom, bez ikakve svrhe postojanja, osim da neutrališe islam”.

Izuzimanje Bošnjaka iz nove Republike Srpske kojom dominiraju Srbi također je definisano duž civilizacijske linije, pri čemu su Bošnjaci predstavljeni kao tuđinci, stranci i Azijci.

Vojislav Maksimović, partijski bič SDS-a, 19. januara 1993. godine je za izbijanje nasilja u BiH optužio “rastuću azijsku zarazu”, dodajući da Srbi, za razliku od Bošnjaka, nisu “azijska sekta, zasijani neredovitim vjetrom preko Balkana”.

Maksimović je Bošnjake također nazvao “izdajnicima i otpadnicima naše vjere”, navodeći kako su oni istovremeno nasljednici azijskog osvajača i bivših Srba koji su prešli na islam.

Kao i kod procesa isključivanja Bošnjaka iz političke zajednice, proces rekonstrukcije Bošnjaka kao egzistencijalnog neprijatelja i prijetnje, često je u svom središtu imao islam. Karadžić je “prorekao” da će Srbi završiti kao “građani drugog i trećeg reda” ako završe u zajedničkoj državi sa Bošnjacima.

U novembru 1994. godine, Nedjeljko Rašula, gradonačelnik Sanskog Mosta, zatražio je od skupštine da podrži vojno uništavanje enklave oko Bihaća, definišući ne samo stanovništvo enklave već i Bošnjake uopšte kao “zmije”.

Rašula je tvrdio da je napad na Bihać neophodan, jer “sa zmijom koja je isječena na dva dijela, jedan dio će tražiti osobu koju će ugristi – onu koja je nije udarila u glavu. Tako je to i sa Turcima”.

Kako se krajem 1994. godine vojna sreća okretala protiv Srba, Karadžić je smatrao potrebnim da naglasi preventivnu prirodu sukoba kako bi zaštitio stvaranje Republike Srpske od napada Bošnjaka.

  • I shvatio sam zašto su muslimani željeli promijeniti ustav tokom ove dvije godine i čekali da njihova halaša stasa, a u roku od dvije godine mogli bi dobiti preko 50 posto glasova u parlamentu… Nestali bismo – rekao je on.

Halaša, riječ preuzeta iz turskog jezika, može se prevesti kao “rulja” ili “ološ”. Karadžić nije bio usamljen u portretisanju Bošnjaka kao poniženih i podljudi, divljaka kojima se ne može dopustiti čak ni samovladanje. U januaru 1994. godine, Maksimović je naglasio da je “muslimanska pohlepa karakteristika njihovog fizičkog bića”.

Neke će nacije potpuno nestati

Tokom rata, sve do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma krajem 1995. godine, Skupština bosanskih Srba ostala je sigurno mjesto na kojem su njeni članovi, kao i drugi govornici, mogli slobodno da razgovaraju o nasilju – prošlom, ali i budućem – uključujući specifične akcije i politike usmjerene na uništavanje Bošnjaka.

Govornik na sjednici Skupštine 21. decembra 1991. godine, u transkriptu sjednice identifikovan samo kao Vukić – najvjerovatnije Radislav Vukić, visoki član SDS-a iz Banjaluke – uputio je više nego indirektnu prijetnju.

U očiglednoj i prečestoj aluziji iz srpskog nacionalističkog repertoara, izjavio je da će “doći do još jednog srpskog ustanka i doći će do masovnog krvoprolića u kojem će neke nacije, koje su kasnije stvorene, potpuno nestati”.

Kristalizacija genocidne namjere u slučaju genocida u BiH bila je neraskidivo povezana s istovremenom rekonceptualizacijom ciljane žrtve.

Samo stvaranjem realnosti u kojoj je trenutna kampanja Srba bila nastavak njihove ranije borbe za oslobođenje od Osmanskog carstva, bilo je moguće donijeti političku odluku da se ubije na hiljade ljudi i iskorijeni još stotine hiljada.

Dakle, kroz njenu rekonstrukciju žrtve i njenu ulogu u upravljanju i usmjeravanju nasilja, Skupština bosanskih Srba odigrala je centralnu ulogu u genocidnom procesu u BiH od njegovog samog početka do samoga kraja.

Emir Suljagić je bosanskohercegovački novinar i direktor Memorijalnog centra Srebrenice-Potočari. Ovaj članak predstavlja sažetak istraživačkog rada koji je autor izradio u saradnji sa BIRN-om. Cijeli rad možete pronaći u donjem dijelu ovog teksta.

Ovaj članak i istraživački rad nastali su u okviru BIRN-ovog programa Balkanska tranziciona pravda, uz podršku Matra Regionalnog programa vladavine prava (Matra Regional Rule of Law Program).

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE

MELINA RAŠIDOVIĆ UŽIVO IZ SREBRENICE: PROVELA JE DAN S MALOBROJNIM PREVARENIM...

0
Provokacije, kršenje propisa, uvrede, gaženje dostojanstva, prevare sve je to dio naše svakodnevnice. Na nju nisu imuni ni oni najranjiviji poput stanovnika Srebrenice.