- Uopšte ne znam kako ću platiti račun za vodu, a voda je svuda oko mene i to besplatno. Voda mi je u koljenu, voda mi je na čelu, voda je ispred mene u ovom jezeru.
Starcu se svidjelo ovo njegovo zapažanje, stavio je naočare, po džepovima mantila je potražio olovku i papir, kako bi zapisao svoje misli, ali ih nije pronašao. Umjesto njih, iz džepa je izvukao sat.
- Sat, kakva nehumana naprava, a kada si star poput mene, totalno je i bezvrijedna. Gdje ja to pa imam da zakasnim? Na onaj svijet kada god da odem, misliću da je prerano. Ali, neminovno je da će me snaga uskoro izdati i da ću baciti kašiku. Kod kuće, kada god da odem, ponovo ću poraniti.
I ove misli su se svidjele starcu, poželio je i njih da zapiše, ali nije posjedovao neophodan pribor za to. Umjesto toga, riješio je više da ne razmišlja, već da jednostavno gleda u jezero koje se presijavalo poput bisernih minđuša. Na jezeru su, čini se bezbrižno, plivale plovke, piše Konkretno.co.rs.
Vratišvi sat u džep, starac je još neko vrijeme posmatrao vodu, a onda je, teškom mukom,ustao sa klupe i krenuo kući kako bi poranio. Misli su se ponovo vratile pod šešir ovog čovjeka. Starac je, hodajući polako, nehajno odmahnuo rukom.
Ideje koje bi želio zapisati rojalesu se u njegovoj proćelavoj glavi, ali sve su mu se one činile nekako izlišno.
Njemu je trebala samo jedna ideja, koja mu nikako nije padala na pamet, a to je –kako platiti račune?
