KO SVE I KAKO SANKCIONIŠE PORICANJE GENOCIDA?

Nedavna odluka Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini da dopuni Krivični zakon naše zemlje unošenjem zabrane poricanja međunarodnih zločina, izazvala je različite reakcije.

Stavovi su polarizovani i kreću se od pune podrške ovom činu do izazivačkog protivljenja. U javnim nastupima je nedostajala argumenotovana debata i komparativna perspektiva. U ovoj kolumni se bavimo tim aspektom.

Piše: Fikret Karčić

Krivičnopravna zabrana poricanja genocida i Holokausta odnosno međunarodnih zločina počela je u evropskim zemljama od 1980-tih. Komparativnu analizu tog zakonodavstva dajemo slijedeći istraživanje prof. Wiliama R. Pruitta sa Virginia Wesleyan University, SAD, objavljeno 2017. godin.

Prvo je pitanje koje države imaju anti-poricateljske zakone?

Takvih država ima 20 u Evropi i tri izvan Evrope. U evropskim zemljama zabrane su unesene u krivične zakone ili postoje posebni zakoni o zabrani poricanja genocida ili Holokausta, kao posebnog genocida počinjenog nad jevrejskim narodom u Evropi. Ovo zakonodavstvo balansira između dvije vrijednosti demokratskih društava: sloboda govora i ljudsko dostojanstvo.

Sljedeće evropske zemlje su u krivično zakonodavstvo unijele zabranu poricanja genocida: Andora, Austrija, Belgija, Češka, Francuska, Njemačka, Mađarska, Latvija, Lihtenštajn, Luksemburg, Sjeverna Makedonija, Malta, Poljska, Rumunija, Portugal, Slovačka, Slovenija, Švajcarska i, od nedavno, Bosna i Hercegovina.

Republika Srbija posjeduje u svom KZ u čl. 387 (5) zabranu poricanja genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, ali samo ako je postojanje tih krivičnih djela utvrđeno pred sudovima te zemlje ili pred Međunarodnim krivičnim sudom. Kako se vidi, ova država u pogledu utvrđivanja genocida ne uvažava presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Od zemalja izvan Evrope anti-poricateljsko zakonodavstvo imaju Izrael, Kolumbija i Ruanda.

Savjet EU je 28. novembra 2008. usvojio Okvirnu odluku 2008/913/JHA o borbi protiv određenih oblika i izraza rasizma i ksenofobije putem krivičnog prava. Ovom odlukom se od država članica zahtijeva da preduzmu neophodne mjere za kažnjavanje javnog odobravanja, poricanja ili znatnog trivijaliziranja zločina genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina kako su definisani u čl. 6, 7 i 8 Statuta Međunarodnog krivičnog suda ili čl. 6 Povelje međunarodnog vojnog tribunala dodatog Londonskom sporazumu od 8. avgusta 1945. Ti akti treba da budu usmjereni protiv grupe lica ili članova grupe određene rasom, bojom, religijom ili nacionalnim ili etničkim porijeklom kada je takvo ponašanje izršeno na način podoban da izazove nasilje ili mržnju protiv takve grupe ili njenih članova (član 1, c i d). Bosanskohercegovački pristup slijedi ovu Okvirnu odluku.

Drugo pitanje: šta je zabranjeno? Zabranjeno je: poricanje Holokausta specifično; poricanje genocida generalno; poricanje zločina protiv čovječnosti i poricanje ratnih zločina.

Ove zabrane obuhvataju sljedeće radnje: – poricanje (denial) da se Holokaust/ genocid desio. To je poricanje činjenice. Naprimjer, slučaj britanskog historičara Davida Irvinga koji je u svojim radovima tvrdio da nije tačno kako su nacisti namjerno planirali istrebljenje Jevreja i da nisu koristili gasne komore kao sredstvo za ubijanje. Kada ga je autorica Deborah Lipstadt označila kao poricatelja on je nju i izdavača njene knjige Penguin Books Limited je tužio pred britanskim sudom za klevetu 1996. godine. Slučaj je izgubio 2000. godine.

– minimiziranje (minimizing), umanjivanje značaja čina. Naprimjer, u Kanadi je izvjesni Ernst Zundel objavio pamflet pod naslovom “Did six million really die?” (Da li je stvarno umrlo šest miliona?) dovodeći u pitanje broj jevrejskih žrtava u Holokaustu;

– opravdavanje (justification), priznanje da se genocid desio ali da je bio opravdan kao odbrana ili zakonska sankcija. Npr. okrivljavanje RPF (Ruandanski patriotski front) snaga u Ruandi za genocid, a ne vlade;

– podržavanje (approving), slično opravdavanju, podrazumijeva priznanje postojanja genocida ali se on podržava kao odgovarajući način postupanja s nekom grupom. Na primjer, “dobro je to što se desilo; oni su to zaslužili”;

– dovođenje u sumnju (doubting) da se genocid desio (ovo posjeduju samo tri države).

Anti-poricateljsko zakonodavstvo govori o nekoliko načina izvršenja ovog djela. Ono treba da bude izvršeno javno, a oblici komunikacije su većinom pisanje, govor ili publikacije.

Može se zaključiti da je krivičnopravna zabrana poricanja međunarodnih zločina većinom izvršena u zemljama koje su imale teško nasljeđe ratova i masovnih zločina. Ovom zabranom se željelo zaštiti dostojanstvo žrtava te su, zbog toga, izvršena ograničenja slobode izražavanja. Time se, takođe, sprečava reviktimizacija, odnosno ponovno izvršenje genocida nad istom grupom. U teoriji i praksi ova zabrana je i dalje predmet debata, piše Preporod.info.

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE