Piše: Azra Hadžić
Kao društvo generalno drugačije posmatramo stvari, drugačije shvatamo važnost određenih institucija i ljudi. Zaboravljamo da podučavati nekoga nema cijenu. Samim ti i uloga onih koji nas uče i pripremaju za “odrasli” svijet trebala bi biti važna u životu svakog pojedinca. I više je nego plemenit poziv prosvjetnog radnika.
Krenem od sebe i sjetim se prvo svoje učiteljice. Naučila me osnovnim stvarima potrebnim, ne samo za školu, već za život. Otkrivala moje talente i podupirala me da ih iskoristim. Bodrila, savjetovala, pazila. Bila meni i mojim vršnjacima drugi roditelj. Onda u višim razredima, svaki nastavnik je bio priča za sebe. Bilo je tu i strogih i ljutih, i onih što su djelovali hladno, ali od svakog sam naučila mimo nauke i po nešto o životu. Isto je bilo i sa profesorima u srednjoj.
Sa mnogima se nisam slagala, mnogima se nisam sviđala, ali je činjenica da su i oni dali svoj maksimum da u svakog od nas usade znanje i neke osnovne životne vrijednosti. Djeca danas, nažalost, to ne doživljavaju tako. Često nemaju razumijevanja za svoje učitelje i nastavnike, a roditelji ne sarađuju sa školama kao nekad, ne uvažavaju riječi onih kojima povjere djecu. Mnogo se toga promijenilo.
Ako pričam iz ugla djeteta prosvjetnog radnika, onda je slika nešto drugačija. Onda mogu da shvatim i svaku ljutnju, nervozu, neraspoloženje nastavnika, mogu da razumijem svaki nepregledan test iako željno iščekujem rezultate. Ali isto tako, mogu da vidim kako se voli posao koji se radi, kako se poštuje titula koja se nosi, kako i sa koliko pažnje se pristupa svakom radnom zadatku. Vidjela sam i kako se voli svaki učenik, kakav god on bio, kako se u svakom pronađe ono nešto drugačije po čemu će se pamtiti. Vidjela sam kako se teško (iako to mnogima ne izgleda tako) zaradi nastavnička plata.
A sad, iz ugla novinara koji ovo piše i bez imalo subjektivnih osjeća, nažalost svjedočim činjenici da ova profesija definitivno nije kao nekada. Vidim da će prosvjetni radnici, ukoliko nastave u ovom smjeru, biti ništa drugo do administrativni radnici, za koje ni roditelji, ni đaci, ni cjelokupno društvo neće imati razumijevanja.
- Danas je kao posljedica niza pravilnika, zakona itd. jedan prosvjetni radnik preopterećen administracijom – priča Elmedin Lukač, direktor Srednje škole metalskih zanimanja u Sarajevu.
Nastavnici se zbog tog opterećenja ne mogu kvalitetno pripremiti za čas niti dovoljno posvetiti učenicima. To potvrđuje i nastavnica bosanskog jezika iz iste škole, Elvedina Jelušković. “To nam oduzima dragocjeno vrijeme koje možemo posvetiti djeci, da ih naučimo onome za šta smo kvalifikovani, a to je nauka, ali prije svega i odgoj. “
Da administracija nije jedini problem sa kojim se prosvjetni radnici suočavaju, potvrđuju i njihove opomene i štrajkovi. Niske plaće dodatni su problem. Nastavnica bosanskog jezika i književnosti u sarajevskoj Drugoj gimnaziji, Adila Salibašić kaže: “Većina prosvjetnih radnika najčešće su prinuđeni da obavljaju i druge poslove kako bi sebi i svojoj porodici obezbijedili egzistenciju”. I druge kolege složile su se sa ovom izjavom. Vidno su nezadovoljni cjelokupnim sistemom i nesluhom države i pojedinaca koji su iznad njih. A oni, koji bi trebali rješavati ove probleme, zaboravljaju da su upravo učitelji i nastavnici bili osnovne karike i njihovih života, a da će danas, sutra trebati i njihovoj djeci, unucima itd. Bilo kako bilo, problem je veliki.
U ovakvom okruženju i sa takvim uvjetima nastavni kadar nam masovno odlazi. Odalaze tamo gdje se cijeni njihov rad. Nastavi li se taj trend, neće nam imati ko ni podučavati djecu.
