Često razmišljam o tome koliko smo kao društvo spremni priznati uspjeh drugima.
To je zavidan nivo svijesti koji proizlazi iz vlastitog samopoštovanja. Priznati tuđi uspjeh znači imati realan odnos prema sebi, znači znati cijeniti, vrednovati!
Specifično u Sarajevu, često smo čuli rečenicu: „Ma šta će on/ona!“, divili se činjenici da ovdje niko nije popularan, važan – kao ide poznata osoba, uspješna, a u Sarajevu je niko i ne pogleda…
Ali činjenica je da je Meša Selimović rekao, kada je odučio otići iz BiH: „Odlazim, jer ovdje ko je uspio malo više da naraste od peći nađu se dvojica koja će ga udariti po glavi da ga vrate na taj nivo.“ To govori o nama, to nisu tamo neki ljudi, to smo mi, svi, koji najteže podnosimo tuđi uspjeh! Da ne bude dileme, nisu to neki drugi ljudi, to smo svi mi. Kada ste čestitali, divili se, poštovali bez „ali“? Bez borbe da nađemo šta ne valja, bez onoga: „Ma jeste, doktorirala je, ALI znam ja…“
I tako danas ne možemo djeci reći ko su oni koji su primjer, kojima vjerujemo, čiji rad poštujemo, jer smo sve rekli s „ali“! Pa evo sad možete govoriti da je divna g. Merkel, da su sjajni kanali koje kopam u Njemačkoj, a tek kako je divno prati WC njemačkim babama, nekako je puno bolje nego svoj WC. Tako je, to smo svi mi! Recite iskreno sebi koga cijenite i koga možete izdvojiti, a da nije umro! Tako je, divimo se smrti! To smo mi!
Tako je, jer nismo odveli djecu na izložbu Safeta Zeca, nismo pročitali knjigu Abdulaha Sidrana i pogledali predstavu Džemaludina Latića.
Hvala Bogu da imamo Merlina, a i ne znate ko je Asim Horozić! E sad mislim da je Emerik Blum živio s ovakvim poznavaocima vrijednosti, sigurno ne bi bio Emerik Blum…
To smo mi!
