Počasno-zaštitna brigada, koja je na Markovu trgu i Pantovčaku u masi svečanih prigoda vidljivo diskretno odavala počast državnicima – a u svakodnevnim okolnostima čuva elitne državne urede i rezidencije – došla je nedavno u centar pažnje zbog koškanja Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića oko unformi koje će nositi u svečanim prilikama. Milanović je, naime, “crvene mundire” vratio u muzej, naredivši upotrebu klasičnih svečanih uniformi, piše express.24sata.hr.
Premijeru se u predizbornom kontekstu ta naredba nije dopala – Plenković se dokazuje kao pravovjerni tuđmanist pa je za Dan državnosti htio povratak unifomi koje je Tuđman koncipirao s Ikom Škomrlj – ali predsjednik Republike nije se dao pokolebati.
Izričito je naredio da se nose uniforme koje je odredio on, vrhovni zapovjednik vojske, i bez kršenja Ustava njegovu naredbu nije bilo moguće zanemariti. No to nije jedini, a možda ni najveći problem s elitnom jedinicom koju bi, kao i cijeli MORH, trebalo sistemski izvući iz ralja politizacije.
Počasno-zaštitna brigada, čitamo u jednom tekstu iz Večernjeg lista, osnovna je ceremonijalna jedinica HV-a na nacionalnom nivou. Pripadnike te samozatajne vojne jedinice pogrešno poistovjećuju s momcima u šminkerskim uniformama. Ne, nisu to šminkeri, vojnici za “vjenčanja i sahrane”, nego utrenirani specijalci koji na internim takmičenjima oružanih snaga redovno odnose prve nagrade u izdržljivosti i preciznom gađanju.
PZB je dobro ekipirana jedinica sastavljena od četiri generala. Osim za protokole i ceremonije, zaduženi su za osiguranje predsjednika RH, vlade i ministra obrane. Počasno-zaštitna jedinica je, međutim, puno puta – daleko od očiju javnosti – bila izložena tretmanu koji bi se moglo nazvati politizacijom, privatizacijom, a katkad i ponižavanjem.
Vojnici Počasno-zaštitne jednice, kažu nam izvori, imali su poseban zadatak brinuti se o Kolindinoj kujici Kiki. A taj zadatak nije bio ni jednostavan ni zabavan.
- To neodgojeno pašče izazvalo je toliko štete po porezne obveznike da je to strahota. Umalo je uništila plavi tapison u Uredu, i što je još važnije, one vrijedne stare tepihe u Kabinetu, a na svoje oči sam vidio kako mokri na tepihu kraj ‘Tuđmanova stola’. Tako da će tapison morati mijenjati pa će sad mediji valjda napadati novu upravu zbog rastrošnosti i izbacivanja tepiha jer je plave boje. To su sve državne stvari, državno vlasništvo koje je ovim neodgovornim potezom privatizirano i devastirano – kaže naš izvor.
Tri žene, kažu naši sugovornici, prema pripadnicima PZB-a ponašale su se osiono, bahato, a kad je predsjednica spavala u uredu, vojnici su morali tjerati paunove Juraja i Juricu, čije glasanje onemogućuje miran san…
Ne treba ni opisivati koliko je poniženje vojnike koji se naporno školuju i prolaze težak dril kako bi došli do samog vrha oružanih snaga prisiljavati da čuvaju psa i noću rastjeruju paunove koji kriješte. Nasreću, barem Kika nije ostala u Uredu, a Milanoviću paunovi ne smetaju, barem ne oni na Pantovčaku.
Kujica Kika je, doznajemo, imala predvidivu sudbinu – Kolinda je kujicu koju je usvojila radi predizborne kampanje povela sa sobom s Pantovčaka, da bi je nekoliko dana kasnije pred kamerama prijateljskih medija – koje su se u šest sati ujutro sasvim slučajno našle u blizini njenog stana – prošetala po centru Zagreba kako bi se vidjelo da brine o njoj, svojoj psećoj ljubavi.
Neko vrijeme nakon gašenja reflektora Kika se, međutim, odselila iz centra. Jednom je viđena u nekom hotelu za pse, a izvori bliski bivšoj predsjednici kažu kako je nakon toga Kika preseljena kod nekih prijatelja.
Nakon vjerojatnog izbora Kolinde Grabar Kitarović u Međunarodni olimpijski odbor možda će bivša predsjednica posegnuti za obrazloženjem prema kojemu joj žestok tempo međunarodnih sportskih obaveza više ne omogućuje držanje psa pa je Kiku zato – shrvana od tuge, ali odgovorna – morala povjeriti u prijateljske ruke. Vojnici počasne jedinice sretni su da te ruke nisu njihove.
U svakom slučaju, nije malo vjerojatno da će kujica dočekati mirnu starost u centru Zagreba, gdje će je supružnici Kitarović svakodnevno izvoditi u šetnju.
Ipak, neki ostaci “Kolindina režima” u Uredu i dalje ljudima zagorčavaju život.
- Mi u Uredu smo de facto bili u poluvojnom režimu od 2015. do 2020. Bili smo na rubu snaga, a neke stvari su i dalje ostale, npr. provjera na detektoru metala za zaposlenike koja se radi svaki put kad ulazimo u Aneks, pa su nas provjeravali i kad nekoliko puta dnevno zbog posla moramo ulaziti u zgradu i izlaziti iz nje.
Ta vrsta provjere uvedena 2015. i dalje je, kako čujemo, na snazi, kažu nam bivši radnici Ureda, koji otkrivaju da je radni ritam predsjednice bio znatno ležerniji nego što je javnost mislila.
- To je bila tajna za koju niko nije mogao znati. Izvan programa domaćih ili inostranih putovanja, koja su bila snažno medijski popraćena, vladala je ležernija atmosfera. Dakle, predsjednica po dva, tri dana nije dolazila u Ured, a kad je i dolazila, često bi prespavala u apartmanu Kabineta. I sva trojica su imali veće količine posla, samo ih nisu pokazivali kroz TV programe, pa su se, posebno u zadnje vrijeme, novinari raspisali kako je bila jako vrijedna na putovanjima u zemlji i inostranstvu. Dodao bih, samo tad i nigdje drugo. A ukupno gledajući, ona je najmanje radila od svih hrvatskih predsjednika.
Sagovornik nastavlja:
- Kad nije bila na putovanju, nije često bila u Uredu, izbivala bi po 2-3 dana, ali to je bilo skriveno od medija. Ona nije obavljala svoj temeljni, administrativni posao. Sve je kasnilo, odluke su od sedam do deset dana čekale na potpis i onda kad bi se božanstvo ukazalo u Uredu, sa svih strana bi nam se sjatilo desetine odluka koje se onda iste sekunde moralo pečatirati jer su već kasnile po dolasku. Uopće je nije zanimao njen osnovni posao u Uredu, za razliku od njena tri prethodnika koji su svakodnevno dolazili u Ured, a nikad odluke nisu kasnile. I nije ih bilo po 50-100 komada iz pet odjela, nego bi uvijek svakodnevno dolazilo po nekoliko komada, i to obično iz jednog odjela. To je razlika između sistemskog i svakodnevnog rada, i euforičnih kampanja nadoknađivanja dugog nerada. Strani ambsadarori su se znali požaliti da nigdje tako dugo nisu čekali potpis stranog predsjednika države kao kod nje…
Kolinda je obećala da će Ured smanjiti za dvije trećine u ljudstvu i troškovima, a to njeno obećanje – koje je bilo nepromišljeno – nije ostvareno, ali je stvorilo pakao zaposlenicima.
- Godine 2015. smanjen je broj zaposlenika protokola zato što je predsjednica znatno smanjila intenzitet radnih aktivnosti, pa je tako, kad je i bila Uredu, poslije podne išla kući ili vikendom nije radila. Nije bilo, vjerujte, mi, nikakve šanse da nijedan od njenih prethodnika ode s posla u 17 sati, nego su gulili do kasno navečer ili radili noću, kao i vikendima. U Uredu je opstalo manje od 100 ljudi, koji su dočekali i Milanovića.
Je li provjera na metal prilikom svakog ulaska zadržana u Uredu? Jest, kaže današnji službenik Ureda.
- Provjera na detektoru metala na ulazu u Aneks traje od 2015. godine i nema veze ni s čim. Uvedena je da bi nas se teroriziralo, jer u ratno vrijeme zaposlenici su ulazili u Aneks bez provjere na detektoru metala. Čak i u ovo doba korone zadržali su provjeru. Kamo sreće da su odmah uveli maske i rukavice, trebalo im je za to 2-3 sedmice, za ono što je trebalo odmah učiniti, a za ovakve gluposti i represivni režim su uvijek spremni.
Mobing je prestao, možda se život službenika u Uredu, posebno onih koji ne idu u predsjednikov dio, olakša. Sama smjena na vrhu život im je učinila ljepšim, ali može se otići i korak dalje.
