Rana je to još faza, nisu spremne za pakiranje, ali količine su ove godine pozamašne. Tu, na jednakoj udaljenosti od Šibenika i Splita, u mirnom mjestašcu živi pedesetak stanovnika. Među njima je do nedavno bio i Branimir Čaleta, optuženik koji se jučer cijeli dan skrivao od policije.
Naselje Vinovac čini nekolicina kuća pobacanih uz davno asfaltiranu cestu. Dvorišta su prostrana i gotovo svaka jednokatnica ima vrt. Gdje je između kuća i vrtova ostalo slobodnog prostora, mještani su rasporedili smokve da se osuše.
Rana je to još faza, nisu spremne za pakiranje, ali količine su ove godine pozamašne. Tu, na jednakoj udaljenosti od Šibenika i Splita, u mirnom mjestašcu živi pedesetak stanovnika. Među njima je do nedavno bio i Branimir Čaleta, optuženik koji se prekjučer cijeli dan skrivao od policije.
Živio je u najvišoj kući uz cestu. Pričaju mještani da je njegova majka dala sagraditi prodajom didovine u Slovačkoj.
Ljudi o tome, uglavnom ne žele pričati, tek usput, čovjek što po suncu okopava paprike, dobaci “to se moglo svakome dogodit”.
- Branimir je bio dobar čovjek, a sve je stvar kako vam se okolnosti u životu poslože. Moglo se to svakome dogodit – objašnjava , piše 24sata.hr.
Baka, komšinica od bjegunca kaže da ne želi da je vide u novinama pa da kažu kako je svašta napričala. Kratko kaže kako je sve ovo jako pogodilo Čaletinu majku.
- Ona izgleda k’o da je svaki dan u zatvoru. Otkad se to dogodilo samo ide po doktorima. Razboljela se od puste nervoze, brige. Nije joj lako. Niko živ ne bi htio bit u njenoj koži. Nakon šta se to dogodilo, to ubistvo, je li, onda je živio ode s njom… Šta će mu ovakvi život? Šta nije razmišlja glavon? Uništio je porodicu. I sebi i toj maloj – poentira baka Marija dodajući kako ne razumije zašto je bježao ako nije kriv.
- Branimir bi došao u selo, bio je ovdje, živio. Radio je na otocima kao konobar. I po Primoštenu, ovdje blizu, ako bi se moglo naći posao. Tamo je i upoznao tu malu Ukrajinku. I ona je dolazila ovdje u selo. Bila je djevojka zgodna, tako svi pričaju. I onda je bila njoj bila potreba ići doma, čeka je posao u Kijevu, u glavnom gradu njihovu. Dobar posao neki. I onda je on nakon nekoliko godina išao nju posjetiti. Kad je došao gore, našao je u drugom stanju. On s njom nije bio godinu dana u vezi, osim telefonom, nisu se viđali, i kad je to vidio, priča se ovo šta se priča. Sve te dogodovštine. On je ubio, nije je ubio, ovo – ono. Ne zna se. Poslije toga ode niko nije znao šta se dešava. Vratio se doma i niko ništa nije spominjao. Živio je tu, normalno. Godinama. Mi pojma nismo imali. Tek poslije su isplivale priče da Interpol za njim traga – raspričao se komšija Mijo.
