Maurice Ronet nije imao predug život, rak gušterače mu je presudio s 56 godina, međutim, radnih navika mu nije manjkalo i to se naročito odnosi na ključni period u francuskom filmu između 1955. i 1975. godine. To je period kada su ga gledatelji mogli vidjeti u prosjeku tri puta godišnje jer se našao u točno 60 naslova u ta dva desetljeća.
Louis Malle i Claude Chabrol su ga najviše rabili, Malle je u njemu vjerojatno vidio i “produženu ruku” sebe samog, ali bio je još kako upotrebljiv i za gigante kakvi su Vadim, Dassin, Becker, Carné, Clement i tako dalje. Primjetno je da tu nema previše odgovornih za Novi val, nije baš najjasnije jesu li ga izbjegavali ili ga je tako zadesilo, ali moguće je da je imao previše svog umjetničkog “ja” koje bi možda skrenulo pažnju s autorskog “ja” nekog redatelja u povoju.
To nije izvjesno, no ono što je izvjesno jest da i pored tog “ja” Ronet ipak nije izuzetak od većine francuskih glumaca. Oni po nekom pravilu nemaju previše facijalnih ekspresija, ali njima mogu reći više nego što bi se bilo kakvim pravljenjem grimasa moglo. Često ih kamera može i po minutu ili dvije zumirati, oni ni mišić da pomaknu, ali opet im se pročita na licu sve što je potrebno. Maurice nije izvan te kategorije iako je elitni primjerak iste.
“Elevator to the Gallows” zaslužuje svaku pohvalu koju je ikad dobio i barem još 300%, Malle isto to za stvaranje takvog filma, a i glavni glumci Maurice Ronet i Jeanne Moreau. Svaka sekunda tog filma je lekcija o napetosti, čak i Hitchcocku, s tim što ga i ona duševna, ljudska strana vuče ka širem polju i ne možemo pričati o njemu samo kao o efektnom trileru, već i jakoj egzistencijalističkoj drami.
Kad smo kod egzistencijalizma i drame, sljedeća suradnja Roneta i Mallea spaja upravo to dvoje. “The Fire Within” je jedan sasvim drugačiji film, jer Louis Malle nije pravio ostvarenja slična jedna drugom. Ronet je opet u vodećem sedlu, ovog puta usamljen. A takav mu je i lik. Za “The Fire Within” je dobio najveću hvalu i po njoj mu se mjere i ostale uloge, jer tu je depresivnog i suicidalnog bivšeg alkoholičara i vojnika iznio posebno uvjerljivo. Nalazi se u svakoj sceni i gledaoci imaju priliku iz kadra u kadar pratiti njegovo stanje, a to je i blagoslov i kletva. U slučaju vrhunskog glumca kakav je Ronet, apsolutni blagoslov. Nije mogao dobiti bolju šansu da pokaže svoje mogućnosti i potpuno ju je iskoristio.
Nema potrebe nabrajati njegovih još oko 90 filmova, ali možemo par s Alainom Delonom. Ronet je bio veliki prijatelj Delona s kojim je igrao u više navrata. Tu se izdvaja “Plein soleil”, još uvijek uvjerljivo najbolja filmska obrada priče o gospodinu Ripleyju. S Delonom je bio također u originalnoj verziji filma “The Swimming Pool”, kao i u “Lost Command”. S Nedom Arnerić glumio je u “Un peu, beaucoup, passionnement”, a posebno je interesantno da je već bio razmatran za Sharifovu ulogu u “Lawrence of Arabia”, međutim, naglasak ga je koštao mjesta u epu Davida Leana, piše Index.hr.
Da se pojavio i na devi, malo prkoseći, malo više u prijateljskim spikama s Peterom O’Tooleom, tko zna, moguće je da bi se stvarno i danas malo više pričalo o njemu. To svakako nije neophodno. Onih 90 filmova, a naročito onih nekoliko spomenutih, govore više od inače tihog Mauricea Roneta i zapravo govore sve o njemu. Za takvog profesionalca i više umjetnika nego izvođača, to je jedino i bitno.
