LISAC OBIŠAO CIJELI SVIJET: I PORED SVEGA JEDVA SAM ČEKAO DA SE VRATIM, NEMA BOSNE NIGDJE NA SVIJETU

Prije više od pet decenija u Sarajevu je izdato općinsko rješenje kojim se odobrava početak rada prvog caffe bara u glavnom gradu.

Ovaj termin na engleskom jeziku tada je bio nepoznanica i u zakonu bivše države i općinskim spisima, ali po želji njegovog vlasnika Damira Lisca zanemarena su pravila i registrovan je prvi objekat ovog tipa, koji će tokom godina postati jedan od simbola društvenog života prijestolnice tokom 70-ih i prve polovine 80-ih godina prošlog stoljeća.

U razgovoru  Damir Lisac se prisjetio kako je otvorio prvi kafić, na koje sve peripetije je naišao da registruje posao, kako je kao student prava “prodao” sarajevsku Vijećnicu, te ljude “prevozio” do Italije.

  • Ja sam 1966. živio u Stockholmu u Švedskoj. Otac mi je umro i ostala je fotografska radnja u Titovoj ulici. Mama me je, da ne propadne radnja, zvala da se vratim. Vratio sam se iz Stockholma i otvorio caffe bar. Međutim, kod otvaranja je bilo strašnih problema jer niko u Titovoj nije mogao dobiti dozvolu da radi. S obzirom na to da je moj stari u to vrijeme bio dobar sa Ratomirom Ratom Dugonjićem, predsjednikom Centralnog komiteta BiH, i tadašnjim gradonačelnikom Bracom Kosovcem, ja sam otišao kod Brace kući, odnosno gore na Jahorini i kažem mu: “Ja hoću da se vratim dolje, a ne daju mi dozvolu”.

On mi je rekao da dođem u ponedjeljak i da čekam na recepciji telefonski poziv. Nazvala me je sekretarica Brace Kosovca i rekla da dođem u Općinu Centar kod načelnika da dam podatke i dobit ću dozvolu za rad – počinje prisjećanje za Faktor Damir Lisac.

Francuska i njemačka televizija

Međutim, po dolasku u općinu, naišao je na negativan odgovor službenika.

  • Kada je taj čovjek došao dolje i vidio gdje sjede Rato Dugonjić i Braco Kosovac i načelnik SUP-a, oni su mu rekli da odmah da dozvolu za rad, čak su mu rekli da ode i sam otkuca rješenje jer nije bila tu sekretarica. I tako ja napravim kafić. I sad, kako ćemo ga zvati. U to vrijeme nije bilo kafića i nisu znali šta je kafić. Sve radnje su bile SUR, samostalne ugostiteljske radnje, a imali su ih i Šaban Bane Toskić, Nedo Kapetanović… Ja kažem to je caffe bar, a meni službenik kaže nema to. No, rekli su mu daj mu šta traži i on je napisao caffe bar – kaže Lisac.

Nakon toga, kako dodaje, u cijeloj Jugoslaviji su počeli da se otvaraju caffe barovi. Već četvrti dan rada caffe bar Lisac je izazvao veliku pažnju Sarajlija. Svi su željeli biti njegovi gosti.

  • Gogo Marjanović je jednom brojao da može stati 154 čovjeka u 28 kvadrata ovog caffe bara. Imao je i ogromno dvorište koje je također bilo puno, pa je u to vrijeme bilo i po 1.000 ljudi. Tada je glavna bila Parkuša, a sva raja je iz nje prešla kod mene. Dešavalo se da bude toliko ljudi da tramvaj stane, pa dođe policija da tramvaj opet može da prođe. Bilo je krcato, čak su francuska i njemačka televizija dolazile da to snime.

To je bio fenomen. Brojne poznate ličnosti su bile naši gosti. Svi su oni dolazili, ali nisu ostavljali neke velike bakšiše. Sejo Sušić je uvijek bio u društvu Slobodana Čobe Janjuša. Uvijek je stajao do kase. Nije nikad puno pričao. Ovaj caffe bar sam držao 18 godina, a zatvorio sam ga tamo nekad oko Olimpijade u Sarajevu – nastavlja priču nekadašnji ugostitelj.

Damir je svojevremeno vodio i diskoteku Lisac na Jahorini koja je radila tri mjeseca u zimskom periodu.

  • Diskoteka je bila u hotelu Bistrica. I tamo sam često pravio šale. Tako sam jedne noći upozorio goste da se pojavio krvoločni medvjed i da se u hotele i apartmane vraćaju u grupama u slučaju da ih napadne. Prvu noć medvjeda, naravno, nije bilo, jer sam izmislio priču. Dan poslije sam otišao do pozorišta i uzeo krzno i kostim medvjeda i na kraju večeri sam ponovo goste upozorio na medvjeda.

Oko jedan sat iza ponoći muzika je ugašena i svi su krenuli na spavanje. Ja sam obukao kostim medvjeda i sakrio se u snijegu iza drveća, a kada su naišli gosti, koji su većinom bili dobro pijani, iskočio sam i počeo da urličem. Svi su počeli da vrište, bježe glavom bez obzira i bacaju fenjere i lampe – prisjeća se živopisni Sarajlija.

Nakon zatvaranja caffe bara Lisac, Damir je izdao kuću na Alifakovcu prvoj italijanskoj ambasadi, te sa porodicom otišao najprije u Munchen, a potom u Los Angeles.

  • Trinaest godina smo živjeli u Holywoodu. Tu su djeca završila fakultete, tu smo dobili državljanstvo. Poslije rata smo se ponovo vratili u Sarajevo. Kćerka Maša je počela raditi kao glavni menadžer u jednom hotelu u Beogradu, gdje se udala i od nje imam jednu unuku. Vanja je postala najbolji fotograf i osvojila sve nagrade – s ponosom ističe Lisac.

Lisac je završio pravo, a zanimljiva je anegdota iz njegovih studentskih dana, koja je vremenom postala gradska legenda, o tome kako je “prodao” sarajevsku Vijećnicu. Kako ističe, ta priča je istinita.

  • Svi smo tada učili u biblioteci u Vijećnici. Ja sam bio treća godina prava. Ispod Vijećnice je bila benzinska pumpa, koja je kasnije ukinuta. Tuda smo šetali i na pauzi išli na Baščaršiju na ćevape. Jednog dana ispred je stao jedan strašan auto, američki “kadilak”. Svi smo se skupili oko njega i zadivljeno ga gledali.

Započeli smo priču sa čovjekom koji je došao, o tim kolima, kako su divna, a on je bio jedan seljak koji je zaradio pare u Americi. Šta će izgubljen, nije se znao snaći. I ja ga pitam bi li on volio kupiti Vijećnicu. Kaže da bi, a ja mu odgovorim da nema nikakvih problema. Direktor biblioteke Vijećnice je tada bio Mitar Papić, moj rođak s mamine strane. Odemo mi kod njega i kažemo da ovaj hoće da kupi, a Mitar kao pristane – slikovito pojašnjava, piše Faktor.ba.

700 hiljada dolara

Dogovor o kupovini je u konačnici pao, a Vijećnica je “procjenjena” na 700 hiljada dolara. Lisac je, naravno, posrednik, koji će dobiti i kaparu.

  • Ovaj Amerikanac meni kaže da to sredimo preko mene jer je on vidio sva raja oko mene, da sam poznat i da će sve biti uredu. I on je meni dao 30.000 dolara akontacije. Ja sam uzeo pare i raju iz Vijećnice, njih 15, povedem na more. Mi smo na moru to trošili i uživali. Kada smo se vratili, došla je policija i raspitivala se i odvedu mene sedam dana u zatvor. Moj otac Ivica Lisac je bio glavni fotograf u policiji i on je to sredio da nas puste i da vratimo pare. Međutim, nikada nismo vratili pare, niko nema banke! Cijelo je Sarajevo o tome pričalo. Čak su Nadrealisti o tome snimili skeč – kaže Damir.

No, to nije prvi put da je Lisac bio predmet gradskih priča, kao i da je bio u zatvoru zbog zbijanja šala. O njegovim dogodovštinama je svojevremeno pisalo i Oslobođenje, kada je seljake “prevozio” u Italiju.

  • Dovlići su selo između Sarajeva i Pala, preko njih se može izaći na Trebević. Ljudi koji su tamo živjeli su pravili sjekire i kose, siromašni bili. I tako kažu Damir zna svu raju, hajde da nas odbaci u Italiju, zaradit ćemo tamo milione. Tako smo s njima uredili priču i ja sam im rekao da se spreme i oko deset-jedanaest navečer da ću doći po njih da ih pokupim, njih petero i da ih vodim u Italiju. I dođem ja sa velikim kamionom od dvije tone sa zastorom po njih. Vozali smo se tako četiri-pet sati, oni pojma nisu imali gdje su.

Oni su u međuvremenu popili i ja im kažem da ćemo sad doći na granicu sa Italijom. Ja im kažem: “Bit će žica, a vi pređite žicu i vičite: ‘Viva Italia’, da vas Italijani zavole”. Kada smo stigli pred Maršalku, gdje je bila žica, oni su izašli i preko ulice i počeli da viču “Viva Italia”. Vojska je počela pucati, izašla i opkolila ih. Sve su ih poskidali i odveli u zatvor. Nas su poslije tri sata našli na Vratniku i priveli nas. Tu sam deset dana bio u zatvoru dok me stari nije izvukao. Tada je članak izašao u Oslobođenju o prebacivanju naših ljudi u Italiju sa glavnim naslovom “Viva Italia”. Kasnije su nas pustili, vidjeli su da je to zezancija – kroz smijeh govori Lisac.

U životu je putovao širom svijeta i upoznao različite narode i kulture.

  • Bosna je najbolja zemlja što postoji. Tu je raja, tu je zabava, život. Amerika je drugo, samo radiš, spavaš i skupljaš pare. Subotom iako su slobodni rade po cijeli dan od šest do 18 sati. Imam američko državljanstvo, ali tamo nikad nisam radio već uživao kraj bazena. Završavao sam poslove našoj raji što je trebalo. Od iznajmljivanja kuće od ambasade sam mjesečno dobijao 12.000 i od socijalnog 1.000 dolara, tako da nije bilo potrebe da radim.

I pored svega jedva sam čekao da se vratim. Nema Bosne nigdje na svijetu. Posljednjih godina živim kod sestre Gordane. Često sam i na vikendici na Palama. Tu mi je u blizini i prijatelj Stanić koji živi na Floridi. On ima veliku baštu i lijepo se prije korone okupi nas 20-ak i uživamo uz muziku. U Sarajevu najviše volim da popijem kafu i uživam kod mog prijatelja Refika Maksumića. On je ljudina. Za restoran “Maksumić” me veže mnogo lijepih uspomena. Tu se okupi fina raja, među kojom je i naš legendarni Boša Tanjević – kaže Lisac.

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE