‘MAJKA NAM JE UMIRALA PRED OČIMA’: DRAMATIČNA ISPOVIJEST MILICE I MARIJE KOJE ŽIVE SAME U RUŠEVNOJ KUĆI

Najviše me brine kako će moja sestra psihički proći kroz ovaj period. A onda, želim da nam bude toplo i da nam kuća bude ograđena. Jednostavno, da se osjećamo sigurnije nego sada.

Ovako počinje priču Milica Bezarević (18) iz sela Stubline kod Obrenovca, koja je sa sestrom Marijom (16) ostala sama u trošnoj kući nakon što im je majka preminula prije nepunih mjesec dana, piše Blic.

Život ih nije mazio, sazrele su preko noći. Dvije i po godine sa majkom su se borile protiv njene teške bolesti – njegovale su je, hranile, kupale, mijenjale pelene… Noćima nisu spavale. Krile su suze dok su majku gledale u užasnim bolovima. Nažalost, bolest je bila jača i majka im je preminula u 45. godini.

Do doma sestara Bezarević mora da se skrene sa glavnog seoskog puta, neasfaltiranom stazom stiže se do njihove kuće – neograđeno dvorište, kuća usred poljane okružene šumom i njivama. Sestre Bezarević dočekuju nas ozbiljne, vidno skrhane bolom zbog gubitka majke.

Iz Beograda su se preselili u Stubline odmah po Miličinom rođenju, a prije desetak godina ostale su same sa majkom koja se razvela od njihovog oca.

– Mama je bila žena zmaj, dosta je radila, istovremeno u gerontološkom centru, na pijaci i pored svega čuvala starije žene. Uvijek je bila požrtvovana i ništa nam nije nedostajalo. Nikad nismo osjećale nedostatak ljubavi ili pažnje. Mama se postarala da se osjećamo zaštićeno i bezbjedno – započinje priču Milica.

A onda se majka razboljela. Dijagnoza je bila rak dojke.

– Ona je uvijek bila optimista. Kad god se vrati sa hemoterapije, ponašala se kao da je bila na kafi sa drugaricom. Nije željela da nas opterećuje i kad je imala operaciju, gledala je da nas skloni od svega toga i da ništa ne osjetimo – kaže mlađa sestra Marija.

Poslije nekog vremena djelovalo je kao da je izliječena, ali se prošlog ljeta javio bol u kostima, otežano se kretala… Tada su joj ljekari dijagnostikovali karcinom kostiju koji je metastazirao na nekoliko mjesta.

– Mama je bila zdravstveni radnik i uvijek odgovorna prema svom zdravlju. Nismo razmišljale o nečemu lošem, jer nas je ona učila da mislimo o lijepom. Zbog toga nismo potpuno bile svjesne ozbiljnosti bolesti dok nije pala u krevet – objašnjava Marija.

Sa knedlom u grlu opisuju period u kome su gledali majku kako polako vene.

– Posljednjih nekoliko mjeseci nije se iskreno nasmijala, u očima joj se nije vidio sjaj koji je imala. Bukvalno smo je gledali kako se polako gasi. Spavala sam s njom, pokrivala je, hranila, davala lijekove, mijenjala pelene. Od januara nisam nigdje izlazila – priča Milica.

Pomagalo im je nekolicina poznanika njihove majke i koleginice sa posla koje su donosile pelene i potrebne stvari za njihovu mamu. A onda su uslijedile najteže dvije nedjelje.

Ne postoje riječi koji bi objasnile kako su se osjećale tog 26. jula.

– Sjećam se da me je Milica probudila oko 5 ujutru i rekla da mami nije dobro. Sjedilo smo pored nje dok se to nije desilo… Sve što je trebalo da se uradi morala sam ja, jer je sestra maloljetna. Na sahrani je bilo dvesta ljudi, većinu sam vidjela prvi put u životu i kad su svi oni otišli, sa nama su ostali samo Marijini drugari i drugarice – priča Milica.

Ona je svjesna da u ovom trenutku sebi ne može da dozvoli da tuguje.

– Znam da moram da idem naprijed. Nisam psihički pala i ne mogu da objasnim, ali osjećam neku snagu. Naravno da mi je teško i da mi mama nedostaje. Sada dok moram te druge stvari da završavam ne mogu sebi da dopustim da jedan cijeli dan provedem sjedeći i ne radeći ništa. Kad sve to prođe, mogu da dozvolim sebi taj luksuz da potonem ili da se osjećam loše – ističe ova hrabra djevojka.

Najveću pomoć imaju od roditelja Marijinih drugara, koji su se nakon sahrane organizovali da im srede kuću koliko su u mogućnosti.

– Zamijenili su prozore, stavili nekoliko reflektora oko kuće, zvali da se promijeni sijalica na banderi, promijenili elemente u kuhinji i pločice u jednoj sobi. Sredili su nam zapušenu cijev u kupatilu zbog koje voda nije odlazila u odvod, kao i bojler koji je peckao dok se tuširamo – zahvalna je Milica.

Ipak, ostalo je da se zamijeni drvena stolarija na dvije terase i trula vrata od soba. Kuća je dvospratna i najveći problem je krov koji prokišnjava i to se jasno vidi na zidovima u cijeloj kući. Takođe, između krova i zidova postoje ogromne rupe iz kojih prodire sunčeva svjetlost u gotovo svim prostorijama na spratu.

– Mi ovako živimo godinama i ne možemo da primijetimo da nam nešto nedostaje. Najvažnije nam je da se popravi krov, da se uradi izolacija i fasada. Takođe, voljela bih da nam dvorište bude ograđeno. Iz bilo kog pravca može neko da nam uđe u dvorište, pa nam tako nerijetko ulaze životinje i psi, a ranijih godina ljudi su prolazili kroz naše dvorište jer im je daleko da idu okolnim putem. Nije nam prijatno, bojiš se kad nemaš ogradu – iskrena je Milica.

Kako su odmalena odrastale same sa majkom, obaveze oko održavanja imanja se za njih podrazumijevaju, te ističu da im uopšte nije teško da pokose travu i posjeku grmlje oko kuće.

– To je normalno, kao za svakog ko ima dvorište. Takođe, mijenjam sijalice, kad iskoči osigurač vidim koji je i promijenim ga. Zimi cjepam drva, čistim šporet – navodi Milica.

Zbog posvećenosti majci Milica je morala vanredno da upiše četvrtu godinu Medicinske škole “Nadežda Petrović” u Zemunu, smjer kozmetičar, i ostala su joj još dva ispita. Marija kreće u treću godinu iste škole i odličan je đak.

– Jednu nedjelju idemo u školu, a drugu onlajn. Što se tiče onlajn nastave, roditelji moje drugarice obezbijedili su mi računar i internet. Takođe, jedna žena mi je obezbjedila školski pribor, sestra od drugarice će mi dati knjige. Inače, stanujem u domu u Zemunu, ali razmišljam kako će biti mojoj sestri kad bude sama dok sam ja tokom nedelje u domu – ističe ona.

Ne znaju kako će dočekati zimu

Prošle godine grijali su se na struju, jer je tako bilo zgodnije zbog mame, a nisu imali ni drva. Ipak, to je donijelo ogromne račune za struju koje su tek nedavno uspjele da otplate.

– Ove zime ne znamo kako ćemo se grijati, vjerovatno na drva, ali ne znamo kako ćemo da ih nabavimo. Nas dvije ne možemo da zamislimo da u ovoj kući bude toplo. U dnevnoj sobi je uvijek bilo toliko hladno da se i veš zaledi. Zimi nikad nismo imale na raspolaganju cijelu kuću, jer smo uvijek grijale samo jedan dio – objašnjava Milica.

Kako da pomognete

Svi ljudi dobre volje koji žele da pomognu djeci mogu da pošalju SMS na humanitarni broj 2552 ili da uplate sredstva na dinarski tekući račun “Blic fondacije”: 2750010221949709 90 ili na devizne račune 10221949724 45 – za uplate u evrima; 10221949711 84 – za uplate u švajcarskim francima i 10221949717 66 – za uplate u dolarima, OTP banka Srbija, a.d. Beograd

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE