Kada u Bosni i Hercegovini, ali i šire spomenete njegovo ime, izazvat ćete posebnu vrstu poštovanja kod sagovornika. I ne samo kod njega, nego ćete osjetiti i u svom glasu drugačiji ton. Nešto, što se opisati ne može. Čovjek koji je, iako po struci pravnik, posvetio svoj život pronalaženju posmrtnih ostataka ogromnog broja žrtava agresije na BiH. Opisujući ovog čovjeka, teško je biti objektivan i ravnodušan, pa sasvim sigurno možemo reći da je Amor Mašović institucija za sebe.
Rizikujući ponekad i svoj život, Mašović je po bosanskim vrletima i planinama tragao za posmrtnim ostacima žrtava protekle agresije na Bosnu i Hercegovinu. Informacije radi, učestvovao je u pronalaženju i ekshumaciji 3.350 masovnih i pojedinačnih grobnica, a sa svojim timom otkrio je više od 20.000 posmrtnih ostataka žrtava, mahom Bošnjaka.
Kada Amor Mašović zašuti i tišina zanijemi…
O DJETINJSTVU
Mašović je rođen u novembru 1955. godine u Sarajevu, a odrastao je u porodičnoj kući na Bistriku u velikoj porodici sa roditeljima, bratom, amidžama, tetkama…
- Nisam bio učenik koji je stalno učio. Bio sam kampanjac, ali odlikaš. To je bio lijepi dio djetinjstva. U Prvoj gimnaziji smo brat i ja nastavili školovanje koju je ranije zavrpio i moj otac Džemal, a kasnije i moja djeca. I tada smo, prije ili poslije škole brat i ja odlazili u advokatsku kancelariju kod oca, gdje smo mu pomagali. U početku je to bilo kucanje, a kasnije smo se pomalo upoznavali sa radom u Sudu. To je bio prirodan slijed. I djeca su mi pravnici, ali ne rade taj posao. Period rata je ljepši period teškog zanimanja zato što su to ipak bili živi ljudi. Velika većina ljudi kojima sam se bavio su živi napustili logore, zatvore.. I bio sam svjedokom tog jednog od najvažnijih trenutaka u njihovom životu, a to je trenutak spajanja sa njihovim porodicaama. Neki od njih su čekali njihov izlazak iz logora više od tri i pol godine. To su bili tada ljepši dani – prisjeća se.
PERIOD AGRESIJE
Što se tiče perioda agresije, ističe da ga je zatekao u advokatskoj kancelariji.
- Negdje početkom ljeta sam dobio poziv da se priključim Državnoj komisiji za razmjenu ratnih zarobljenika, jer je taj posao zahtjevao poznavanje Ženevskih konvencija, međunarodnih akata i slično. U tom momentu, nisam ni sanjao da ću de facto biti prvi čovjek komisije. Mislio sam da je moj angažman bio kao angažman člana te komisije koji će obavljati neke manje dužnosti. Desilo se da nakon mjeec dana angažmana budem psotavljen za vd Predsjedavajućeg komisije, a kasnije ću biti predsjednik komisije. Kada je ona ugašena 1996. godine, postao sam predsjednik Državne komisije za nestale. To ću ostati sve do njenog gašenja 2007. godine. Ne bih se trenutka dvoumio da li bih ponovo radio to što sam radio. Bježim od tog da to zovem poslom, radom.. To je zadatak kojeg sam nastojao časno i ljudski završiti. Trudio sam se sve vrijeme da se taj problem koji je delikatan ne ispolitizira, da ne bude korišten kao oružje ili oruđe za ostvarivanje ciljeva i to je jedan od najvažnijih uspjeha koji sam postigao, da ostavim taj problem izvan bilo kakve politizacije. Iz RS-a će uvijek biti prozivanja, jer ne mogu da prihvate činjenice, a činjenice govore o tome da je u popualciji nestalih preko 85 posto bošnjačke, nešto oko 11.5 srpske, manje od četiri hrvatske i 0.3 posto albanske nacionalonosti – pojašnjava.
Ističe da su to neumoljivi podaci, te naglašava da je ponosan u tome što je uspio, ali i u još jednoj stvari.
- U to vrijeme kada je međunarodna zajednica donosila sve odluke u jednom momentu je postojala intencija, pokušaj da se problem nestalih rješava kao humanitarno pitanj. Kao razlog su naveli to da se ne bi dolijevalo ulje na vatru. Ovaj krivično-pravni aspekt koji je važan i koji svjedoči i o uzrocima i o karakteru, posljedicama onog što se dešavalo na prostoru BiH je potpuno zanemaren. Čak su evropske važne vlade javno izrekle da proces ekshumacije negativno utiče na proces pomirenja u regionu. Nije to samo moj uspjeh. Prije svega, zahvaljujući Manfredu Novaku, austrijancu koji je bio u Komsiiji UN-a za rješavanje problema nestalih i koji je zbog takvog stava nekih evropskih vlada podnio ostavku na takvu funkciju. To je značilo da nema dolaska na grobnicu, iskopavanja tijela bez naredbe suda, tužioca, bez formiranog stručnog tima koji predvodi vještak sudske medicine, bez prikupljanja dokaza o počinjenim ratnim zločinima, uključujući i genocid… Da nije bilo takvog pristupa, mi danas uz svo znanje koje stradao, kako je stradao, ne bi imali elemenata za progon ni zločinaca poput Miloševića, Karadžića, Mladića, Plavšićke i drugih. ..
Dodaje kako se plašio trenutka kada posljednji put izađe na vrata Instituta za nestale osobe.
- Pitao sam se da li će te bezbrojne slike iz masovnih grobnica, prirodnih jama dubokih više od 100 metara, te slike tame, da li će pohrliti iz moje podsvijesti pred moje oči i kako ću se suočiti sa tim trenutkom. Dok sam bio aktivan, nije bilo nikakve opasnosti. Na dnevnom nivou sam se susretao svakodnevno sa takvim prizorima, gledam ta tijela, osjetim svakim svojim čulom tu užasnu tišinu u jami dubokoj 100 metara.. u trenutku kad se isključi agregat sa reflektorima i kad ostanete potpuno sami u mraku, imate osjećaj da ste se našli u jednoj vrsti džehennema. Otkako nisam aktivan u tom procesu, često u običnom razgovoru sa prijateljima, vraćam se u te slike, ponekad me naruže zbog toga. Ne možete se osloboditi toga… Kad idete ulicom, zaustave vas ljudi. Imao sam podršku porodice sve vrijeme čak i kad sam ih ostavljao po 15-20 dana same – govori Mašović.
U našoj emisiji „Svakodnevnica“, prisjeća se i služenja vojnog roka u JNA, te događaja na Kosovu.
- 1981. – 1982. godine smo dobili misiju koju tada nismo ni prepoznavali, a za koju ću saznati kad sam otišao u Skoplje gdje mi je bila matična kasarna. Iz Skoplja su nas poslali u Prištinu gdje su bili vojni aerodromi koji su bili u planini. Ja sam bio vezista u JNA i čitav vojni rok ću provesti u selu Vrelo pored Prištine, a zadatak Bošnjaka je bio da utičemo na Albance, vodili su nas da pravimo drenažu na fudbalskim igralištima i slično.. Činili smo sve da im približimo JNA. Sada mi je sve jasnije – prepričava
ZAROBLJAVANJE
Ono čega se kako kaže sa gorčinom prisjeća jeste i zarobljavanje za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
- Nisam nosio pušku u vrijeme agresije, ali sam često odlazio iza linija konfrontacije. Nikad se nije desilo da neprijateljske komisije pristanu na pregovore koje kontrolišu snage Vlade. Uvijek smo morali odlaziti po nekoliko desetina kilometara unutar neprijateljskih teritorija koje je neprijatelj zauzeo privremeno. Na početku angažmana sam bio uhapšen nakon neuspjele razmjene u septembru, a koja nije uspjela zahvaljujući meni i kolegici Jasni Džumhur iz Konjica. Ona je dovela grupu zarobljenika srpske nacionalnosti na Kobiljači, a bila je bezuspješna jer druga grupa nije ispoštovala spisak ljudi za razmjenu. U autobusima su doveli žene, djecu, starije, dok smo mi oslobađali ljude koji su uhvaćeni u borbenim dejstvima. Ja sam tada zarobljen i to je trajalo oko dva dana. Spasio me jedan srpski policajac koji je prije rata bio čuvar u Centralnom zatvoru, Brane Mijatović. On je iz dvorane u Hadžićima spasio vozača autobusa, novinara i mene. Sklonio nas je kod sebe u stan da prenoćimo i sutra se pokrenuo mehanizam tadašnjeg UNPROFOR-a. Izveo me tu noć neki vojvoda koji je kasnije osuđen na sedam godina zatvora zbog ratnih zločina, Veselinović. Izveo je mene, vozača i mog zamjenika da nas strijelja u blizini dvorane oko 12 navečer. Tad se pojavio policajac, ubacio nas u policijski Golf i spasio nas. Kad sam to preživo, činilo mi se da je sve bezazleno – naveo je.
O RAHMETLI ALIJI IZETBEGOVIĆU I POKOJNOM VLADIMIRU SREBROVU
Što se tiče odnosa sa predsjednikom rahmetli Alijom Izetbegovićem, Mašović ističe da je imao puno više susreta nego je to prikazano na slikama.
- Imao sam priliku vidjeti predsjednika ili na sjednicama Predsjedništva ili uoči sjednica Predsjedništva i u nekim prilikama kada su neki ljudi iz nekih udruženja dolazili u Sarajevo u ratnim uslovima. Bilo je i onih momenata kada sam imao čast i obavezu da razmijenjene ratne zarboljenike dovedem nakon razmjene u kabinet rahmetli predsjednika. Sjećam se susreta Vladimira Srebrova koji je proveo preko tri godine u zloglasnom zatvoru u Kuli. Slomljene vilice i rebra. Predsjednik je svaku priliku iskoristio da pita za njega. Taj susret Vlade i rahmetli predsjednika neću nikada zaboraviti. Sve vrijeme nam je bio na listi traženja, ali zbog koncepta kakav je bio da jedni s drugima ne možemo, bilo je neprihvatljivo za zločince poput Plavšićke, Vladinog prijatelja Nikole Koljevića koji prstom nije maknuo da mu pomogne kad su ga prebijali, da ga puste. Svjedočili su mi drugi logoraši kad su Vladu prebijali neki grmalji, on je skandirao „Bosna, Bosna“. Posjetio sam ga u bolnici na Koševu i od svih posljedica, mislim da mu je pukla žučna kesa. Bio je blijed, žut.. Nikad nisam vidio takvu boju lica i samo je pružio ruku prema meni i rekao: „Amore, molim te ne daj me“. Nekoliko dana poslije toga je otišao na bolji svijet. Puno je tih sudbina, ljudi, koje je teško opisati.. Teško se sjećati, a kamoli biti dijelom toga – sa knedlom u grlu priča.
O GENOCIDU
Još jednom je podsjetio da genocid nije počinjen samo u Srebrenici.
- Prvi presuđeni genocid na području Bosne i Hercegovine je za Općinu Prijedor. Dragan Opačić je osuđen za genocid koji je izvršio u jednom od prijedorskih logora za 20-ak ubistava, nekoliko silovanja i klanja i on je za to de facto presuđen. Kasnije će u Njemačkoj biti presuđeni genocidi za selo Grapska pored Doboja, Kotor Varoš, pa sve do Žepe i Srebrenice – pojasnio je.
Kada je u pitanju njegov politički angažman, Mašović ističe kako je on do sada bio na sporednom kolosjeku zbog posla kojim se bavio.
- Nisam ni na koji način htio da bude povezivano sa političkim angažmanom. Moj politički angažman traje od 1998. godine do dana današnjeg. Od tada, od početka agresije je bilo jasno koje su patriotske snage koje su odbranile državu, predvodile odbranu države, koje su nakon agresije nastavile izgrađivati domovinu i koje i danas nastoje da BiH bude država jednakopravnih naroda, država koja će u skorije vrijeme biti dio evropskih integracija u punom kapacitetu. U SDA prepoznajem takvu snagu sve vrijeme. Neshvatljivo mi je kako je moguće da neko posmatra stranke koje su predvodile UZP, stranke koje su sljedbenici Biljane Plavšić, presuđene ratne zločinke, kako u tim strankama mogu posmatrati branitelja vrijednosti BiH, a da to nije SDA. Kako je to moguće sarađivati sa takvim strankama, a ne sa SDA. Jedini odgovor je ovih dana „pa neće niko sa vama“. To nije nikakav odgovor. Sanjam da živim u BiH u kojoj će svaki glas biti jedanko važan, svaki čovjek jednak u svim pravima, naravno ne na uštrb ostvarivanja prava naroda i građana. To je zemlja, nadam se ne samo mojih snova, nego koja će jednog dana biti itekako ostvariva – zaključio je Mašović.
(M. Sultanović)
Video pogledajte OVDJE.
