Piše: Alem Karamešić
Ova konstatacija možda na prvu izgleda čudno, ali s malo pažljivijom analizom onoga što (ne)čini Dodik postaje jasno o čemu je riječ.
Grubo rečeno, strane sudije iz sastava Ustavnog suda BiH otići će onda kada BiH postane zemlja s jakim pravosudnim temeljima, zemlja u kojoj će se poštovati riječ najviše sudske instance i zemlja u kojoj će svi građani uživati ista prava. Međutim daleko smo od ovih i još nekih uvjeta bez kojih strane sudije neće nigdje.
A šta Dodik radi kada je riječ o gore navedenom? Ruku na srce krše ih i drugi, ali ipak najglasniji protivnik odluka koje donese Ustavni sud BiH je Milorad Dodik. Primjera je mnogo, a nejočitiji je proslava 9. januara kao praznika koji je zabranio Ustavni sud. Najsvježiji je Zakon o poljoprivrednom zemljištu koji kaže da ono pripada državi a ne entitetima.
Dodiku je važnije pokazivati mišiće, inatititi se i prkositi odlukama koje treba da se provode. Draže mu je galamiti nego se povinovati odlukama koje se moraju poštovati. Na taj način zdušno radi upravo na ostanku stranih sudija koje ne može smisliti. Sudije neće nigdje ići dok se situacija ne normalizira i kada se upristoje ljedi poput Milorada Dodika.
A da bi oni otišli treba i politička volja za promjenom Ustava. Strane sudije u Ustavnom sudu dio su Dejtonskog spoarazuma kojeg može mijenjati samo Parlament BiH ili kako se navodi u Ustavu: “Parlamentarna skupština može zakonom predvidjeti drugačiji način izbora troje sudija koje bira Predsjednik Evropskog suda za ljudska prava”.
A šta Dodik ovih dana radi u parlamentu? Bojkotuje i obara sve bez pardona i jednoj tački dnevnog reda. Dakle, udaljava se od cilja za koji se deklarativno zalaže. Razdorom u parlamentu neće daleko. Samo produžava mandat stranim sudijama ali i OHR-u.
