Prvi put ikada jedan visoki funkcioner, u ovom slučaju funkcionerka, kantonalna ministrica obrazovanja Zineta Bogunić podnese ostavku i uz tu javno, transparentno i uz televizijski prenos uživo obrazloži razloge svoje ostavke.
Objasnila je, ministrica Bogunić, kako zato jer je ljudsko biće i zato jer drži do morala, nije mogla ostati na poziciji ministrice i ispunjavati lične interese Elmedina Konakovića, partijske interese Naroda i pravde, te interese pojedinaca iz vladajuće šestorke u Kantonu Sarajevo.
Ministrica više nije željela biti žrtva.
Nikada niko nije bio toliko jasan i konkretan u jednoj Skupštini. Ministrica je navela konkretne primjere kada je Konaković tražio da se određena platforma kupi od njegovih prijatelja i to po cijeni od pola miliona maraka(!). Tražene su izmjene zakona u oblasti visokog obrazovanja kako bi se pogodovalo određenim pojedincima. I vrijeme i datum su navedeni. Zaprijećeno joj je tada – da pošalje prijedlog izmjena kako joj je traženo ili da će letiti s pozicije. Dolazili su joj i iz NVO da traže 200.000 maraka koje im je obećao Konaković.
A mnogo je još tereta koji su je pritiskali govorila je ministrica Bogunić. A onda su krenule rasprave i odgovori. Ustvari, malo se govorilo o sadržaju onoga što je ministrica iznijela, a više se dokazivalo da je politika kurva.
U kriminologiji se, ono što je doživjela ministrica, zove sekundarnom viktimizacijom. Dakle, Zineta Bogunić je još jednom postala žrtva. Zapravo, svi su branili “Zinetu profesionalca”, a gotovo svi kudili “Zinetu karakter”. Trebala je, može se zaključiti, da šuti i trpi. Da bude, ono što ona neće, “stvar”.
Svi odreda su hvalili ministricu u ostavci, imali su s njom, tvrdili su, sjajnu saradnju, veliki je, govorili su, profesionalac itd. Ali niko, baš niko nije prihvatio da je ministrica govorila istinu. Baš suprotno.
Većina je stala u odbranu prozvanog Elmedina Konakovića. Njegova je, vikali su, čast ugrožena. Bili su jasni – nema dokaza za optužbe koje je iznijela Bogunić, ona ih nije predočila. Istup ministrice tako je postalo pitanje “karaktera”, to što je podnijela ostavku “jer više nije mogla trpjeti pritiske” izokrenulo se protiv nje. Po ko zna koji put čulo se da će biti tužbi, pa će kao sud utvrditi šta je istina. Pozivalo se na isto ono pravosuđe koje se u svakoj drugoj situaciji kudi jer ne radi svoj posao, jer je korumpirano i pristrasno… Čudna situacija u režiji kurve politike.
Onda je predsjedavajućem skupštine sinula “sjajna” ideja – evo, rekao je, pozivamo sve da ne prihvate ostavku ministrice, pa neka uradi sve što hoće?!
Niko se nije usprotivio, a morao je. Najmanje su dva razloga:
Prvi, optužbe koje je iznijela ministrica u ostavci čine sticaj krivičnih djela. Ako je istina ono što je kazala, predsjedavajući Skupštine to više ne može biti. Cijela koalicija bi morala preispitati svoje odnose i ispitati kako se u Fortinoj Vladi “završavaju” stvari.
Drugi, ako je ministrica lagala – pa kako je moguće da svi traže da ostane i nastavi raditi. Pa ne može osoba sklona lažima i pravljenju konstrukcija biti ministrica. I to ministrica obrazovanja, nauke i mladih?!
Jasno je svima – ministrica je čestita i istinoljubiva, ali je politika kurva. A političari…
Glasalo se i odluka je donesena – ne prihvata se ostavka Zinete Bogunić.
Bilo gdje, gdje ima vladavine prava, ovakva afera i potres s političke scene bi izbacili i vlast i opoziciju. Građani bi izašli na ulice. Pokazali bi da nisu samo masa, već društvo koje drži do sebe i osnovnih moralnih načela.
Ovdje, kod nas – “Pojeo vuk magarca”. A ovce su na broju.
