- Imam ja nešto prije toga, gospođo matičarko, ako se ne ljutite?” pitao je on.
Svi su bili šokirani, ali od šoka niko nije odreagovao, a matičarka je mimikom dala znak da može da uradi to što je naumio. Tada je Laza otišao do svoje djevojke, za koju nismo ni znali da postoji a još manje da će doći na našu svadbu, zaboga, on je vjenčani kum i zašto bi dovodio nepoznatu, anonimnu osobu sa kojom je navodno u vezi tri nedelje na takvu jednu svadbu?!
Pritom, znamo se svi punih 14 godina i znao je da smo Martin i ja o ovom danu sanjali. Godinama. E, zato sam bijesna.
Uglavnom, prišao je djevojci i kleknuo. Izgovorio je četiri riječi koje mi i dalje odzvanjaju u glavi: “Udaj se za mene“. Ljudi su od šoka počeli da se smiju.
I dok su svi bili ushićeni i veseli, ja sam zgroženo posmatrala sve.
Čak je i Martin oduševljeno otišao da izljubi novopečene vjerenike. I tek poslije nekoliko minuta, matičarka nas je vratila u realnost riječima “Izvinite, imam zakazano sljedeće vjenčanje za pola sata, možemo li da obavimo ovaj čin?”
I tada sam rekla da. I svima je bilo lijepo, svi su bili sretni, osim mene.
Od tog trenutka se pola svadbe ni ne ne sjećam. Toliko je sve postalo nevažno, mojih pet minuta, moj trenutak najvažniji u životu je upropašćen… i to niko nije razumio. Svima je bilo super što su mi drugi ukrali to. Razumite, nije problem što je neko nekog prosio.
Problem je što je za to odabrao najgori trenutak i što nije pitao mladence da li se slažu da im neko ukrade trenutak.
Čekam slike sa svadbe, rekli su dobit ćemo ih za desetak dana, i plašim se na šta će ličiti. Da li ću toga željeti da se sjećam do kraja života?
I pitam se, da li želim da provedem život sa čovjekom koji i dalje ne shvata kako sam doživjela događaj sa našeg vjenčanja, jer je njemu to, izgleda ok! Razmišljam da se možda i razvedem. Eto. E, sad mi sudite”, ispričala je djevojka.
