MLADI U SRBIJI: NOSE LEVISKE, MAŠTAJU DA SE ISELE NA ZAPAD, A OBOŽAVAJU PUTINA

Koliko je Rusija u historiji zaista pomagala Srbiji i Srbima, i da li je ta pomoć – i kada ju je pružala – zaista bila vođena nekakvom “ljubavlju” ili prostim i legitimnim interesom jedne svjetske sile? Tu i tamo mediji napišu ponešto o tome da danas Rusija ni po čemu nije lider u pomoći Srbiji, a naročito ne u ekonomskom smislu, gdje je daleko ispod i Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država.

Nije čak ni u toliko izvikanom vojnom smislu, i tu je daleko ispod pomoći Zapada i NATO-a. Nema ko to da kaže jer je utisak da, kako to izvrsno primjećuje historičar Milivoj Bešlin, u Srbiji imamo situaciju da se i vlast i opozicija bore za Putinovu naklonost.

Za ovih bezmalo osam godina, koliko već traje “Vučićeva era” srbijanske politike, društvo je natopljeno rusofilskom mitomanijom valjda kao nikada do sada. Takva – agresivna i bjesomučna – propaganda prije svega opskurnih beogradskih tabloida, ostavit će štetnoga traga na generacijama danas mladih ljudi, koji se često nalaze u nekoj vrsti shizofrene situacije: sa jedne strane, tvrde da vole i obožavaju Vladimira Vladimiroviča Putina, a sa druge – maštaju da iz Srbije pobjegnu na Zapad.

U Rusiju uglavnom bježe sumnjivi političari i tajkuni, kojima Moskva pruža azil, uprkos odgovornosti za kriminal ili čak i za ratne zločine. S druge strane, mladi ne samo da ne razmišljaju da svoju sreću potraže u Rusiji, oni ne putuju u Rusiju ni turistički, sem u rijetkim slučajevima.

Rusifikacija Srbije

I nisu mladi krivi za takvu shizofrenu percepciju, naravno. Srbija, naime, već predugo vodi zvaničnu politiku sjedenja na nekoliko stolica. Tako je i bivši demokratski predsjednik Boris Tadić vodio politiku “i Kosovo i Europska unija”, a prije njega je predsjednik Srbije i Crne Gore, a potom premijer Srbije, Vojislav Koštunica, učinio sve da rusifikuje zemlju. Upravo su demokratske vlasti prije Vučića, a uz saglasnost gotovo svih relevantnih domaćih političkih, intelektualnih i medijskih faktora, učinili Srbiju i ekonomski i politički zavisnom od Rusije, piše Avangarda.

Ekonomski zavisnom u najosjetljivoj sferi po stabilnost i bezbjednost države ¬– u energetskoj politici, prodajom za jeftine pare Naftne industrije Srbije ruskom Gaspromnjeftu 2008. godine. U političkom smislu, donošenjem Ustava Srbije 2006. godine, u čijoj preambuli piše da je Kosovo dio Srbije. Drugim riječima, upravo je Ustav Srbije zacementirao status quo, situaciju koja odgovara prije svega ruskim interesima na Zapadnom Balkanu.  

Avangarda

Vučić, dakle, predstavlja politiku kontinuiteta u Srbiji. On se s jedne strane predstavlja kao koperativan političar na Zapadu, ali se sve vrijeme idolopoklonički odnosi prema Putinovoj Rusiji. On je spreman da izjavi da bi ulazak Srbije u NATO riješio mnoge njene probleme bezbjednosti i stabilnosti, ali potom uvijek doda ono – “ali”. Njegovi tabloidi neprestano spinuju priču o velikoj vojnoj pomoći koju Srbija dobija od “velikog ruskog brata”.

Takvi mediji izgradili su Vladimiru Putinu pravi kult ličnosti u Srbiji. Postoje omladinske ekstremističke grupe koje slave Putina, nose majice sa njegovim likom, a u Novom Sadu je jedno vrijeme čak postojala i kafana koja se zvala “Bife Putin”. S te tačke gledišta, sasvim je u redu da, na primjer, kažete da Rusiju volite više od sopstvene domovine, da su Srbi zapravo “mali Rusi”. Ali, je jeres poslije koje slijedi inkvizitorska reakcija tabloida da kažete da ste za Zapad i za NATO. Uprkos Vučićevoj proklamovanoj politici europskih integracija, tabloidi non stop vode izrazito antizapadnu a naročito anti-NATO kampanju.

Mladi najviše vjeruju patrijarhu Irineju

Istraživanje koje je predstavljeno na Svejtski dan mladih, 12. avgusta 2019. godine, pokazalo je da gotovo 60 posto ispitanika od 15 do 30 godina starosti smatra da je Srbiji potreban jak lider kojeg će “narod” slijediti. To je značajan skok u odnosu na 2017. godinu, kada je takav stav imalo 39 posto ispitanika. Osnovano se može pretpostaviti da je to rezultat upornog građenja kulta ličnosti predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ujedno, gradeći kult ličnosti Vladimira Putina, Vučić suštinski promoviše autoritarni način vladavine za samoga sebe.

Isto istraživanje koje je sprovedeno u okviru Alternativnog izvještaja o položaju i potrebama mladih u Srbiji, čiji je autor Krovna organizacija mladih Srbije (KOMS), pokazalo je da je podrška Europskoj uniji pala na veoma mršavih 21 posto, koliko mladih smatra da spoljna politika Srbije treba da bude okrenuta ka EU, dok 28 posto podržava učlanjenje Srbije u EU, a 33 posto misli da Srbija treba da se orijentiše ka Rusiji. Najpozitivniju ocjenu od javnih ličnosti mladi su dali patrijarhu Srpske pravoslavne crkve Irineju. Međutim, a na prvi pogled paradoksalno, dvije trećine njih želi da se iseli iz Srbije, od kojih 60 posto želi u Europsku uniju i zemlje Zapada!?

Jedna od stvari koja kod mene, kao univerzitetskog nastavnika budi negativnu fascinaciju jeste veoma mršavo prethodno političko obrazovanje mladih ljudi kojima predajem na fakultetu. U razgovoru s njima potvrđuju se moje slutnje: oni u srednjim školama i gimnazijama zapravo nisu imali gotovo nikakvo političko obrazovanje. Ne treba posebno napominjati koliko je to štetno po njih, a naročito po one koji se opredjeljuju za studij žurnalistike. Riječ je, naime, o studiju koji se obično izučava na fakultetima političkih nauka, kojeg u Novom Sadu, nažalost, nema, pa se izučava na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Od studenata saznajem i da je period Drugog svjetskog rata u školskim udžbenicima veoma šturo obrađen. Još manje je obrađen period od oslobođenja Jugoslavije do njenog raspada. Zbog toga se, na primjer, na ispitu iz predmeta Agencijsko novinarstvo, ispostavilo da je najteže pitanje koje im mogu postaviti – historijat Novinske agencije Tanjug. Na moje veliko razočaranje, ispostavilo se da studenti zapravo gotovo ništa ne znaju ni o slavnoj antifašističkoj borbi jugoslovenskih naroda i narodnosti, niti o osnivanju Tanjuga 1943. u Jajcu, niti da se to desilo na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, niti šta je to AVNOJ. Da podsjetim AVNOJ je skraćenica za antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije.

Avangarda

Posebno im je teško da odgovore na pitanje zbog čega je Tanjug baš od 1948. godine okrenuo leđa saradnji sa sovjetskom novinskom agencijom TASS i počeo dugačku i plodonosnu saradnju sa zapadnim medijima, poput Rojtersa i BBC-a. Većina njih ne zna da odgovori na pitanje zbog čega je 1948. godina značajna u historiji Jugoslavije, i zbog čega je to bila godina, koja je zajedno sa autentičnom Narodnooslobodilačkom borbom, od Jugoslavije prvi put napravila subjekta a ne objekta svhetske politike.

Titovo historijsko NE Staljinu

Oni, dakle, ne znaju za historijsko Titovo “ne” Staljinu, ne znaju koliko je to bio hrabar, odlučan, emancipatorski ali i opasan potez, ne znaju da smo bili na korak od rata sa Crvenom armijom, tadašnjom najjačom armijom na svijetu, ne znaju da su naši ljudi ginuli na jugoslovenskim granicama na kojima su bile postrojene sovjetske trupe, ne znaju da je Staljin sprovodio bijesomučnu propagandu protiv Tita i Jugoslavije, u kojoj je koristio doslovno sva sredstva.

Ne znaju ni da sam ja, recimo, odrastao u zemlji u kojoj su nam upravo Sovjeti, odnosno “Rusi” kako smo ih zvali, bili vrlo mrski jer smo bili svjesni da su željeli da nas okupiraju i upropaste. Svaka sportska pobjeda nad njima se burno proslavljala, a svaki naš poraz od “Rusa” ja sam kao dijete doslovno preplakao.

Ne znam da li znaju za milione i milione žrtava sovjetskih gulaga i sibirskih zima, Golodomora koji je sovjetski režim sprovodio u Ukrajini… Ne znam da li znaju kako je bilo građanima Poljske, Čehoslovačke, Istočne Njemačke, Mađarske, Rumunije, Bugarske, Albanije… koji su bili dio sovjetskog lagera. Neki od njih mogli su putovati u inostranstvo samo jednom u nekoliko godina, a neki od njih nikada. Moju sestru su tamo osamdesetih godina 20. vijeka na “Čekpoint Čarliju”, na granici između Zapadnog i Istočnog Berlina temeljito pretresli, a potom se jedva izvukla od zatvora jer je počinila neoprostiv grijeh: pokušala je prijatelju “prošvercati” zapadnu štampu u Istočni Berlin.

Sada je već riječ o generacijama koje se ne sjećaju ni ratova iz devedesetih godina 20. vijeka, o kojima se u udžbenicima takođe ili ne govori ili se govori kratko i bez konteksta. Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo, Đakovica, Srebrenica… imena su gradova za koje su oni uglavnom čuli, ali ne u kontekstu masovnih ratnih zločina i genocida koji su počinjeni u naše ime. Samim tim, NATO bombardovanje Srbije iz 1999. godine zapravo se predstavlja kao nekakav “grom iz vedra neba”, kao nepravda koju je “mrski zapad” nanio “nedužnoj” Srbiji “ničim izazvan”. Tim mladim ljudima u porodici, u školama, u medijima gotovo niko i ne pokušava da objasni da je – ruku na srce – jedino sporno u vezi sa NATO intervencijom to što se nije desila ranije, još tamo 1992. godine, jer je tada bilo vrijeme da se balkanski kasapin Slobodan Milošević zaustavi u svom krvavom pohodu na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo… Izgovoriti ovakve stvari u Srbiji znači osuditi sebe na gotovo konsenzualnu mržnju. 

Historijski revizionizam

Dakle, mladi ljudi ovdje, u Srbiji, kroz obrazovanje su dobijali, s jedne strane, smrtonosne doze otrovnog historijskog revizionizma, bilo da se on provlači kroz udžbenike historije, bilo kroz udžbenike geografije, srpskog jezika i književnosti, sociologije, ustava… S druge strane, oni su sistematski, planski i s predumišljajem dekontekstualizovani, a bez konteksta nemoguće je sagledati cjelinu stvarnosti u kojoj živimo, uzroke i posljedice ovog civilizacijskog propadanja cijelog jednog društva.

Mladi su, dakle, kroz porodicu, škole i medije zapravo sistematski depolitizovani, od njih su smišljeno pravili političke idiote, kako bi postigli dvije stvari: da im ogade bavljenje politikom i da formiraju sopstvenu biračku bazu, čija je osnova ideologija velikosrpskog nacionalizma. Ne treba zbog toga ni trenutka sumnjati u to da će se stepen retradicionalizacije, reprimitivizacije, reakcionarnosti, autoviktimizacije, širenja nacionalističkog ludila, mitomanije, revizionizma…, zapravo samo pojačavati kako nove generacije budu stasavale.

Nikita Bondarjev, kremaljski ideolog koji je specijalizovan naročito za Zapadni Balkan, u više navrata je kazao da Rusija u potpunosti može da se opredijeli za sopstvenu vrstu “meke moći”: snagu “historijskog pamćenja” i “duhovnu bliskost” Rusa i Srba preko pravoslavlja. Bondarjev, naravno, kao i njegovi prijatelji srpski rusofili, koji ljubav prema Rusiji šire ne samo iz ubjeđenja već i zbog toga što su plaćenici, s predumišljajem bulazni o historijskom pamćenju i duhovnoj bliskosti, jer je upravo to ono što srpski rusofili žele da čuju. Nema veze što za takve vrste bliskosti nema mnogo uporišta ni u historiji ni u sadašnjici.

Nema ko da dekonstruiše te mitove i da postavi jednostavno pitanje: koliko je Rusija u historiji zaista pomagala Srbiji i Srbima, i da li je ta pomoć – i kada ju je pružala – zaista bila vođena nekakvom “ljubavlju” ili prostim i legitimnim interesom jedne svjetske sile? Tu i tamo mediji napišu ponešto o tome da danas Rusija ni po čemu nije lider u pomoći Srbiji, a naročito ne u ekonomskom smislu, gdje je daleko ispod i Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država. Nije čak ni u toliko izvikanom vojnom smislu, i tu je daleko ispod pomoći Zapada i NATO-a. Nema ko to da kaže jer je utisak da, kako to izvrsno primjećuje istoričar Milivoj Bešlin, u Srbiji imamo situaciju da se i vlast i opozicija bore za Putinovu naklonost. Politička alternativa, dakle, ne postoji, sem na marginama društva. Gotovo svi su rusofili i nacionalisti, dakle neprijatelji sopstvenih građana.

Put koji vodi u katastrofu

Sve pobrojano, i još mnogo toga, jesu pitanja koja mladi ljudi u Srbiji treba sebi da postave, prije nego što pristanu da im isperu mozak pričama o Putinu, velikom ruskom bratu koji nas “štiti” i o nekakvom pan-pravoslavlju. To moraju sebi da postave prije nego što obuku majicu sa likom Vladimira Vladimiroviča Putina, tog superheroja srbijanskih medija, koji je u stanju i da jaše medvjeda, i da roni, i da leti, i da levitira, i da vozi tenk…, a u stvari bivšeg KGB-og operativca i likvidatora iz Istočne Njemačke. Situacija je takva da će majicu sa Putinovom glavom obući obavezno u kombinaciji sa “levis” farmerkama, “najki” patikama i “rejban” naočalama. To je prava mjera društvene shizofrenije, zaista!

Nisu, dakle, mladi krivi za kaljugu koju im ostavljamo u amanet. Niti su svim mladima u Srbiji isprani mozgovi. Kao univerzitetski nastavnik, odgovorno to mogu da tvrdim. Problem je u tome što se malo ko bavi njima, ili se njima bave oni koji bi posljednji time trebalo da se bave, koji ih svjesno truju. Mojim izuzetnim studentima, koji su shvatili jednostavnu stvar da nam je mozak dat na služenje i da je sumnja osnov nauke i napretka a crkva i nacionalizam osnovi zatucanosti i nazatka, ja mogu samo da odam priznanje. I da im odam jednu “tajnu”: uvijek su pojedinci, male grupe ljudi, vukli društvo i svijet napred.

Međutim, to što nisu krivi za naslijeđe koje su od nas dobili, ne može da ih eskulpira od odgovornosti. U konkretnom slučaju, kukavičluk da se kaže da je Srbiji mjesto na Zapadu i u NATO-u, a ne u pretpolitičkim tiranijama putinovskog tipa, odvešće Srbiju pravo u zagrljaj “ruskog međeda”, koji će joj smrskati kosti.

I koji će je iskoristiti za sopstvene ciljeve destabilizacije europskog kontinenta. Kada se slonovi tuku, trava strada. Srbija je danas opet postala dobrovoljni remetilački faktor i rupa u europskom bezbjednosnom tepihu. A takva politika je put koji vodi ravno u katastrofu…

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE