- Naš krajnji cilj je Belgija, Holandija, Italija… – nabraja evropske zemlje Milad, koji je govorio u ime Afganistanaca s kojima smo razgovarali.
Prevalili su dalek put. Od Afganistana, preko Turske, Makedonije, Srbije…
- U BiH je najteže. Evo ovdje u Tuzli spavamo na betonu, nemamo nikakve normalne uvjete. Obični ljudi nam pomažu, ali nam je ovdje potreban kamp. Mi ne želimo ostati u Tuzli, samo želimo da 2-3 dana, koliko boravimo tu, imamo minimalne uvjete za preživljavanje – kaže Milad za Avaz.
Uprkos brojnim apelima, samo službenici Policijske uprave MUP-a TK na profesionalan način izvršavaju svoje obaveze dok druge gradske, kantonalne i države službe migracijska kriza u Tuzli gotovo da i ne zanima.
Migrantima najduže pomaže nepokolebljiva grupa volontera, kojima se pridružuju i članovi iz drugih sredina u TK. Migrante opserviraju i aktivisti Crvenog krsta/križa, a Narodna kuhinja „Imaret“ osigurava obroke.
- U ovih 16-17 mjeseci migrantske krize od lokalnih ili kantonalnih institucija na naše pozive je samo konkretnim djelima odgovorio načelnik općine Čelić. On je platio jednom ugostiteljskom objektu novac za korištenje tuševa – kaže Senad Pirić Čupo, koji se od prvih dana volonterski uhvatio ukoštac sa svakodnevnim problemima migranata.
Nabavka hrane, odjeće, obuće i drugih potrepština trenutno nije glavni problem. Smještaj ljudi pred nadolazeću zimu mora biti vrh prioriteta jer u Tuzlu svakodnevno pristiže između 100 i 200 nevoljnika. Njima je potreban bilo kakav krov nad glavom kako bi se osvježili i okrijepili pred nastavak svog mukotrpnog puta za Evropsku uniju.
