Autor je knjige Islamski ekscepcionalizam: Kako borba oko islama mijenja svijet, koja je ušla u uži izbor za nagradu Lionel Gelber za najbolju knjigu o vanjskim poslovima za 2017. godinu.
Časopis Prospect ga je proglasio jednim od 50 najboljih svjetskih mislilaca.
Za Plough je pisao o budućnosti islama u Americi.
Moji roditelji i skoro svi koje poznajem u našoj, većinom imigrantskoj muslimanskoj zajednici u predgrađu Pensilvanije su na predsjedničkim izborima 2000. godine glasali za Georga W. Busha. Mislili su da su republikanci i muslimani po prirodi imaju slične stavove kada je riječ o vjeri, porodici i moralu. Tada je većina naših roditelja postala više religiozna zbog Islamskog buđenja koje se širilo Bliskim istokom 1980-ih i 1990-ih godina. Kako smo ulazili u tinejdžerske godine, zabrinutost zbog utjecaja zapadne kulture je postajala izraženija. Iako su se moji roditelji sve više integrirali i „amerikanizirali“, strah od utjecaja na islamsku kulturu je nešto čega se naročito sjećam da je bilo zastupljeno u našoj zajednici.
Asma Uddin je spisateljica koja je također odrasla u sličnoj atmosferi. Opisala mi je svoje iskustvo:
- Većina muslimanskih imigrantskih roditelja će zauvijek smatrati da je Amerika liberalnija od zemlje iz koje su otišli. Tako da, iako je Amerika tada bila relativno konzervativnija, nije bila dovoljno konzervativna za moje roditelje. Mislim da su se manje brinuli nego što se ja trenutno brinem oko toga šta djeca uče u školi ili viđaju u medijima.
Danas muslimanski republikanci gotovo da ne postoje. Bushova administracija je nakon teorističkih napada 11. septembra podržala Patriotski zakon. Na islamske zajednice koje su poštovale ovaj zakon je bačena sumnja. Onda se dogodio rat u Iraku. Čak su se vremenom republikanski političari prestali dodvoravati zajednici koja je njihov program sigurnosti vidjela kao anatemu (prokletstvo, isključenje iz određene vjerske zajednice). Pobjeda Donalda Trumpa, koji se služi antimuslimanskom retorikom, je predstavljala vrhunac petnaestogodišnjeg procesa. U Trumpovoj Americi postoji najveća vjerovatnoća da će muslimanski republikanac biti optužen za izdaju.
Međutim, demokrate su muslimane prepoznali kao ključnu biračka grupa. Ovo je na neki način ubrzalo razvoj problema oko kojeg su se naši roditelji brinuli. Muslimani, a naročito mladi, urbani muslimani se integriraju u američko društvo i postaju dostupni utjecajima liberalnih normi, čak i ako istovremeno ostaju više religiozni od ostatka populacije. Antimuslimani mogu proglasiti „šerijat koji se prikrada“, ali ono što se zaista događa u američkom islamu je „liberalizam koji se prikrada“, kako navodi pisac Mustafa Akyol.
Muslimani ne samo da podržavaju ljevicu, oni sve više postaju ljevica. Najbolji primjer ovoga je borba za prava homoseksualaca, koja se trenutno odvija intenzivnije nego što se odvijala za vrijeme Obaminog mandata. Prema istraživanju Paw Research Centra, 2007. godine je samo 27 posto muslimana u Americi reklo da homoseksualnost treba biti prihvaćeno od strane društva. Do 2016. godine je ova cifra porasla na 52 posto. Uddin u svojoj knjizi Kad islam nije religija ovo opisuje kao „prešutni sporazum da muslimani nikada neće osporiti nijedno pravo za koje se zalaže ljevica, kao npr. progresivno viđenje spola ili seksualne jednakosti“.
Konzervativni muslimani smatraju da je previše kompromisa napravljeno prebrzo i nepromišljeno. Konzervativci najvjerovatnije ne mogu (ili ne žele) biti zastupljeni u medijima. Ovo pomaže u podcjenjivaju mišljenja značajne, ali relativno tihe manjine američkih muslimana.
Konzervativni muslimani misle da muslimanski aktivisti mogu i trebaju podržavati prava nemuslimanskih grupa i pojedinaca, ali samo dok to zagovaranje ostaje prihvatljivo u okvirima islamskih zakonskih propisa. Oni kritiziraju muslimane za koje vjeruju da su pretjerano željni mainstream prihvaćanja. Misle da njihove dobre namjere dovode do iskrivljenosti moralnih vrijednosti.
Kritičari tvrde da su muslimani previše spremni da uspostave zajedničke veze sa problematičnim saveznicima koji imaju mišljenja koja se kose sa islamskim učenjima. Dawud Walid, imam u Detroitu, u knjizi Towards Sacred Activism, naglašava razliku između koalicija i saveza. Navodi da savezi zahtijevaju snažniji međusobni afinitet i požrtvovanost u podržavanju ciljeva onog drugog. Walid kazuje da krajnja odanost muslimana mora biti samo prema Bogu.
Ismail Royer, još jedan kritičar islamskog „okretanja“ ljevici, piše da se progresivne organizacije nadaju da će „prekrojiti“ muslimane kao sekularnu grupu koja će će postati dio Demokratske stranke i više se neće oslanjati na islamske izvore. Slično ovome, i islamski pravni učenjak Shadee Elmasry se protivi ovoj politici: „Bojim se da su mnogi obrazovani muslimani upali u zamku mišljenja da je svako ko nije kršćanin naš saveznik. Liberali koriste muslimane kako bi srušili dominaciju bijelih konzervativaca“.
Strah od toga da muslimani odustanu od onoga što su nekada bila je rezultirao i sve većim brojem ortodoksnih kršćana koji pišu da se osjećaju napadnuti od strane američke sekularne kulture i liberalne politike. Rod Dreher u knjizi The Benedict Option piše: „Prekasno je. Kultura u kojoj djeca danas odrastaju ne nudi ništa normativno.“ Dreher se zalaže za formiranje zajednice religiozne solidarnosti i antimodernistički „povratak korijenima“. U ovome ga podržavaju i određeni tradicionalni muslimani.
Rashid Dar, pisac i istraživač, pripada zajednici i džamiji Al-Maqasid u Macuniju, u Pensilvaniji. Članovi ove zajednice nisu u potpunosti zadovoljni Dreherovim izrazom „namjenska zajednica“, ali se slažu sa njim u viziji kreiranja mjesta koje će biti zaštićeno od sekularne, individualističke kulture.
Jedan pripadnik Al-Maqasida je rekao kako bi trebalo napraviti mrtvačnicu u kojoj će se prati osobe koje su preminule. Treba im i farma kokoški i koze od kojih bi dobijali mlijeko. „Ovo bi bilo korisno za napraviti, ali nije pod moranjem“, izjavio je on.
Al-Maqasid je stvoren da bude mjesto koje će naučiti vjernike kako da budu jaki u vlastitoj kući kako bi mogli nastaviti biti snažni gdje god da ih poslije život odvede.
Dar je rekao: „Želimo da budemo u odnosu sa svijetom, ali želimo i mjesto gdje možemo živjeti onako kako želimo. Kada imamo mogućnost da ovo uradimo, naučit ćemo kako da egzistiramo u većem društvu zato što znamo vlastite principe i vrijednosti.“
- Doselio sam se ovdje zbog svoje djece. Nadam se da će moj sin imati mogućnost da se nosi sa svijetom u kojem se muslimani grde i gledaju sa visine – rekao je obraćenik iz kršćanstva i član Al-Maqasida.
- Nemamo previše islama, imamo premalo kršćanstva – izjavila je 2010. godine njemačka premijerka Angela Merkel. U jednoj rečenici je opisala kako nestajanje kršćanstva iz javnosti u zapadnoj Evropi nije samo loše za kršćanstvo već i za islam u kojem je naglo došlo do pojave određenih razlika.
Za razliku od Sjedinjenih Američkih Država, u zapadnoj Evropi je religija privatna stvar. Prema istraživanju Pewa iz 2018. godine, samo 10 posto Danaca prisustvuje sedmičnim religijskim obredima, a devet posto smatra da je religija bitna u njihovim životima. U Švedskoj ove brojke iznose šest i 10 posto. Ova društva su postigla sekularni konsenzus u kojem se osuđuju javni izrazi religije.
U Evropi muslimani postaju alat za bavljenje pitanjima poput rodne ravnopravnosti, seksualne slobode, homoseksualnih prava, dugoročnih demografskih pomaka i rušenja kršćanstva. Branitelji evropskog sekularnog statusa quo kažu da oni štite neutralnost javne sfere. Međutim, liberalizam je neutralan samo prema onima koji su već liberalni. Politički teoretičar Andrew March u knjizi Islam and Liberal Citizenship piše: „Prakticiranje islama predstavlja udžbenički primjer primamljivosti i izazova liberalne neutralnosti“.
Kao što je Merkel već prepoznala, odbijanje religije može povećati religijsku polarizaciju. Čak i ako konzervativni muslimani žele da budu diskretni, vjera im to ne dozvoljava: nošenje hidžaba, konzuimiranje halal hrane, klanjanje na radnom mjestu, odbijanje alkohola su, iz perspektive sekularista, napadni i razmetljivi.
Po ovom pitanju SAD, barem za sada, predstavlja izuzetak. Veliki broj kršćana nema problem sa prakticiranjem svoje vjere, što se smatra apsolutno normalnim. Ovakvo otvoreno prakticiranje se ne odnosi nužno na islam.
Ovo objašnjava zašto američki muslimani, uprkos borbi sa rasizmom i islamofobijom, žive u najslobodnijem okruženju za muslimane u svijetu. Konzervativni muslimani se mogu protiviti sekularizmu ili brinuti da će se njihova djeca odreći vjere, ali se ipak slažu s tim da je situacija poprilično zadovoljavajuća.
Paradoksalno, američka posvećenost slobodnom propovijedanju religije (iako dozvoljava „cvjetanje“ tradicionalnog islama) istovremeno komplicira tradicionalno shvatanje vjere. Islamski zakon nije dizajniran za ovo. Klasična islamska tradicija nije mogla zamisliti nacionalnu državu kao što je SAD. Zakon se odnosi na sudsku praksu prema kojoj muslimani žive u nemuslimanskoj vladavini. U knjizi Islam and Liberal Citizenship Andrewa F. Marcha se navodi da vjerovatno zbog ovog problema život muslimana nije moguć u državi u kojoj ne preovladava islamski zakon.
Ovaj zakon se danas još uvijek primjenjuje u teoriji, ali je u praksi sve irelevantniji. Podrazumijeva se da je napisan u dobu kada ni demokratija ni liberalizam nisu postojali. Tada se odnosio npr. na muslimane koji su živjeli pod španskom kršćanskom vlašću. Život u slobodnom, nemuslimanskom društvu koje je itekako drugačije od Saudijske Arabije ili Irana itekako utječe na razmišljanje muslimana o njihovoj vezi sa okolinom.
Podržavam američki liberalizam, ali razumijem one koji se brinu gdje će nas ovo sve dovesti. Za muslimane izvor o onome šta je normativ predstavlja božansko oktrovenje. Amerika poštuje religiju, ali također dopušta nesputani pluralizam. Kako će se normativ suočiti sa snažnom američkom idejom? Amerika možda čini islam sigurnim za liberalizam, ali ga također može učiniti nečim različitim od onoga što je bio.
Kada moć sekularizma raste, razmišljanje o onome što će uslijediti nije samo pametno, ono postaje jedini način da se preživi. Ostati u separatističkoj zajednici jednostavno nije praktično – čak ni u Macungiju koji se nalazi blizu pregrađa Filadelfije u kojem sam odrastao.
Jedan član Al-Maqasida je izrazio suosjećanje sa kršćanskim protestantima koji smatraju da se „događa kulturni napad koji odvaja ljude od crkve“. Tvrdi da se u javnom životu nerijetko religija izbacuje iz rasprave. Međutim, dodaje da američki ustav otvara priliku za razgovor o ovome na način koji je nezamisliv u mnogim zemljama diljem svijeta.
Islam se može činiti kao „odvojena“ vjera, ali je uvijek zabrinut za ono što se dešava u ovom svijetu. Dakle, za muslimane u Al-Maqasidu cilj nije odvajanje od savremenog društva nego traženje drugačijeg modela sudjelovanja u njemu.
Razgovarajući sa pripadnicima Al-Maqasida sam primijetio da nisu nesigurni, osjetljivi i ljuti kao što su to kršćanski konzervativci koji se bore sa sekularizmom. Naravno, oni jesu zabrinuti za budućnost, ali su isto tako sigurni u svoju ideju. Tradicionalno, islam sebe nije smatrao manjinskom religijom. Međutim, za američke muslimane prihvatanje manjinske uloge može biti njihov izvor najveće snage koji će im omogućiti da nađu vlastito mjesto u sekularnom svijetu.
