Žrtve su ubijane na najsvirepiji način. Ubijena tijela prebacivali su u masovne grobnice. Onda su se krvnički dosjetili da prikriju tragove. Otkopavali, zahvatali velikom mašinerijom, kidali tijela, odvozili na druge lokacije desecima kilometara daleko. Lokacije nisu obilježene, jer vlasti ne dozvoljavaju.
O tome smo razgovarali sa Šuhrom Sinanović, predsjednicom Udruženja “Žene Podrinja – Bratunac”.
Kako nam kaže, ni nakon 26 god bol i tuga ne prestaje. I sve dok diše, bol i tuga neće prestati.
Nakon 2 dana poslije ispraćenih tabuta i klanjane dženaze, ovaj dan je za nju najtužniji. Tužna je i čitava godina.
- Sa ovog igrališta je ispraćen moj muž rahmetli. Odveden je za Kravicu gdje je bio između 1.313 osoba koja je ubijena na najsvirepiji način. Ne znam kako, ali na identifikaciji sam vidjela da mu je lobanja bila smrskana i da mu je nedostajalo 4 zuba. Moj muž je bio tako fin čovjek. Ubili su ga u 32. godini. Ostala sam sama sa 2 bebe. Ukopan je bio u Glogovoj. međutim, vršili su genocid nad genocidom. Otkopali su tu masovnu grobnicu i prenijeli u Zeleni Jadar. Pronađen je 1998. godine. Ukopala sam ga na prvoj dženazi. Tad sam ukopala još svojih 7 članova porodice – kaže Sinanović.
Dodaje da nisu zadovoljni ni presudama ni tužilaštvom.
- Dok god Zakon o zabrani negiranja genocida ne bude donesen, ovako će nam biti – rekla je ona za Hayat.
(Nermina Hasić)
Video pogledajte OVDJE.
