- Da je Gospod Bog na trenutak zaboravi da sam krpena lutka i dao mi malo života, vjerovatno bih rekao sve što mislim; Razmislio bih više o onome što govorim. Cijenio bih stvari ne po njihovoj vrijednosti, već po njihovoj važnosti. Ja bih manje spavao, više bih sanjao, shvatajući da je svaki minut sa zatvorenim očima gubitak šezdeset sekundi svjetlosti. Hodao bih kada drugi apstiniraju od toga, probudio bih se kad drugi spavaju, slušao bih kad drugi govore. A kako bih uživao u čokoladnom sladoledu!
Da mi je Bog dao malo života, jednostavno bih se oblačio, ustajao uz prve sunčeve zrake, izlažući ne samo tijelo, već i dušu. O moj Bože, kad bih imao još vremena, stavio bih svoju mržnju u led i čekao da se sunce pojavi.
Crtao bih prema zvijezdama, poput Van Goga, sanjao, čitao Benedetijeve stihove, a Serova pjesma bila bi moja mjesečeva serenada. Oprao bih ruže suzama da bih osetio bol njihovog trnja i oskudan poljubac njihovih latica.
Bože moj, da sam imao još malo života… Ne bih propustio ni dan da ne kažem voljenim osobama da ih volim. Uvjerio bih svaku ženu i svakog muškarca da ih volim, živio bih u ljubavi s ljubavlju. Dokazao bih ljudima koliko griješe, misleći da kad ostare da će prestati da vole: naprotiv, stare jer prestaju da vole!
Dao bih krila djetetu i nauči bih ga da leti. Učio bih stare ljude da smrt ne dolazi iz starosti, već iz zaborava. Puno sam naučio i od vas ljudi. Saznao sam da svi žele da žive na vrhu planine, ne shvatajući da ih tek na spuštanju čeka prava sreća.
Shvatio sam da kad novorođenče pravi put uhvati očev prst sićušnom pesnicom, on ga zgrabi zauvijek. Shvatio sam da osoba ima pravo da drugog pogleda odozgo samo da mu pomogne da ustane. Mnogo sam naučio do vas, ali, istina, sve ovo je malo korisno, jer kad napunim ovu škrinju, odlazim….”
