Rođen je u Skoplju u rudarskoj porodici koja je radila u rudniku uglja – Jelašnica kod Niške Banje. Njegov otac Dragan umire rano, kad je Ljubiša imao samo 9 godina, a majka ostaje sa troje djece. Bilo je to vrijeme njemačke okupacije, pa zatim i oslobođenja, vrijeme neimaštine i siromaštva u kojima Ljubiša odrasta na jugu Srbije.
Još u srednjoškolskim danima, Ljubiša je pomagao majci radeći različite poslove. Tokom školskih raspusta radio je kod ujaka koji je imao radnju za popravku pisaćih mašina, bio je portir u hotelu Srbija, radio je kod svoje majke u poslastičarnici, gdje je bio glavni radnik – donosio je led i pravio sladoled.. Međutim, sve to, bilo je nedovoljno govorio je Ljubiša.
Druženje sa prijateljima, pikanje lopte na Grčkoj livadi, kupanje na Ženevi, kako je zvao plažu na Nišavi, prorijedilo se. Ljubiša je svako jutro sakupljao prazne vreće kako bi otišao u „Albatnicu“, kilometar i po udaljenu od Građanske bolnice u Nišu, po table leda. Tovario ih je na leđa i nosio umotane vreće leda na tramvaj. Tu su nastajale nezgode. Led bi se topio u tramvaju, zbog velike temperature i stvarale bi se lokve prljavštine. Putnici bi protestovali, šoferi stajali te bi ga uglavnom istjerivali. U nekim slučajevima bi uspio da se sakrije kako bi švercovao led, ali ga je znala uhvatiti kontrola s kojom bi morao da vodi žustre rasprave, pa kad-kad Ljubiša bi morao i da nekoga izudara.
Ljubiša nije volio da se tuče ali ga je pratio glas razbojnika. Još jedan u nizu njegovih nezgodnih poslova bio je obezbjeđenje igranki. Kako je trenirao boks, u bokserskoj školi Brace Lozanovića, u polu-teškoj kategoriji bio je poznat i po jakom udarcu. Dobijao je nezahvalnu ulogu obezbjeđenja, ulogu „čistača“ čiji je posao bio da zavodi red i mir, da dijeli pravdu svađalicama. Ponekad je morao i da izudara nekoga pričao je Samardžić.
- Poslije takvih incidenata uvijek mi je bilo teško, bilo mi je krivo što sam bio u takvoj situaciji, da tako nešto i uradim, ali morao sam jer je to bio moj izvor prihoda da se zaradi pokoji dinar – govorio je on.
Takvo stanje Ljubiša je analizirao i shvatao kao bunt, kao njegovo impulsivno reagovanje koje je bilo posljedica situacije u kojem se nalazio on i njegova porodica. To nije bio bunt protiv ljudi, nego protiv sistema u kojem je svojim rođenjem i sticajem nesretnih okolnosti bio osuđen da živi. Poslije završene gimnazije, odlučio je da upiše pravo. Ubrzo okreće novi list i upisuje Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu u klasi Bojana Stupice. Stupica odmah primjećuje njegov talent, te na njegovo insistiranje Samardžić dobija stipendiju Ateljea 212. Kao student Ljubiša Samardžić glumio je u nekoliko pozorišnih predstava u jugoslovenskom dramskom pozorištu, međutim niko nije ni slutio da će to biti sve u njegovom pozorišnom životu, životu na daskama.
Suprugu Miru je upoznao na Bledu u Sloveniji gdje je služio vojsku. Ona je tu došla na ljetovanje, i imala je 17 godina, a on 26. Dugo ju je osvajao, dok nije uspio. Vjenčali su se 03. jula 1966. godine, nakon čega dobijaju sina Dragana i kćerku Jovanu. U vrijeme snimanja „Nebeske udice“ porodica Samardžić doživjela je tragediju. Dragan se razbolio od leukemije, nakon čega je ubrzo i preminuo u 34. godini života. Ljubiši je život stao na trenutak, međutim uz pomoć svoje žene Mirjane (Mire) Samardžić uspieva da se podigne i krene dalje. Da nije bilo Mire ne bih izdržao priznao je u više navrata veliki glumac.
- Odlazak sina mislio sam da neću moći izdržati i da će uskoro doći kraj, ali me je Mira natjerala da radim, govoreći mu da ću tu naći smisao opstanka, prenosi Kurir.
Sinova bolest bila je pravi razlog Ljubišinog opredjeljenja za režiju. To nije bilo iz ljubavi, nego iz nužde, da se preživi govorila je Mirjana (Mira) Samardžić. Imali smo dugove koje smo morali vraćati, ja sam išla sa sinom po bolnicama, dok je Ljubiša po prvi put u životu režirao da bi vraćao dugove. Slavni glumac, Ljubiša Samardžić, umro je 8. septembra 2017. godine u Beograd, u 81. godini života, od duge i teške bolesti.
