I oni koji vole i oni koji manje vole Hayat protiv te činjenice ne mogu ništa reći.
Bilo je to drugačije vrijeme: teško, puno neizvjesnosti, strepnje i straha.
I ljudima je bilo drugačije: tražili su nadu. I država je bila drugačija: tražila je novi put. Bilo je to vrijeme pokušaja destrukcije i rušenja. Svako stvaranje, pokretanje bilo čega novog bilo je jednako pravom malom čudu. Baš tada, prije 30 godina, uprkos svim teškim okolnostima, da pruži nadu, da podrži prave vrijednosti i da učvrsti korake koji vode ka slobodi, da pokaže da ništa nema veću vrijednost od života – nastala je televizija Hayat.
Kao što je to slučaj i s drugim velikim pričama, i Hayatova je započela skromno:
Prve minute programe nisu emitovane ni na kakvoj frekvenciji, prikazane su na platnu, pored poznatog Sebilja, u srcu Sarajeva. Bio je to ogroman simboličan iskorak iz medijskog jednoumlja. Nosilo je to i mnogo rizika. Službe sistema još su nastojale cenzurom kontrolisati sve što je dospijevalo u javnost. Osnivači Hayata su to znali. Ali nisu se povlačili pred opasnostima. S druge strane, oni koji su bili „žedni“ istinitih informacija morali su prihvatiti rizik i uzdignute glave stati ispred bijelog platna koje je asociralo i na bunt protiv medijskog mraka iako su znali da bi zbog toga mogli biti čak i uhapšeni.
Kako se to običava reći, ostalo je historija. Hayat je nezaustavljivo počeo rasti i stvarati nove sekunde, minute i sate programa. U najtežim, ratnim vremenima, Hayat je bio svojevrsni prozor u svijet. Hrabre ekipe Hayata, s kamerama u rukama, obilazile su prve frontove. Bilo je to „oruđe“ koje je agresorima ponajviše smetalo, a na koje nisu imali odgovor. Jer agresivni rat, kakav su vodili, bio je temeljen i na brojnim manipulacijama i lažima. Fotografije i snimci su ih odavali. Hayat je bilježio i činio dostupnim zapise koji su svjedočili o razaranju grada – urbicidu, o ubistvima civila, snajperima i ubistvima djece. Izvještavano je o masakrima u redovima za hljeb i vodu, na tržnicama…
Hayat je bio i ostao istina. Ali Hayat nije bio samo svjedok odbrane, već je uvijek aktivno branio pravo na život i jednakost svih dobrih ljudi, pravo na slobodu i dostojanstvo, pravo na sreću.
Hayatova misija nastavljena je i u postratnim godinama prenosom uživo prve dženaze iz Potočara, kao i one iz Prijedora. Uprava Hayata nikada nije kalkulisala: uvijek se moralo i mora biti uz žrtve koje traže istinu, uz obespravljene koji traže pravdu, uz nemoćne kojima je neophodna zaštita.
Nijedan važan događaj za državu i društvo u proteklim decenijama nije prošao a da nije zabilježen kamerama televizije čije ime znači „život“. Iako je od samog osnivanja podizana na najvišim profesionalnim standardima, s težnjom da prati tehnološki napredak i inovacije, Hayat je u društvu prihvaćen i kao televizija s kojom se može identifikovati svaki čovjek. „Naš Hayat“, tako o njemu govore Bosanci i Hercegovci u domovini i van nje.
Porodicu Hayata sada čine hiljade medijskih profesionalaca koji rade u Bosni i Hercegovini, ali ih je moguće pronaći i na svim paralelama i meridijanima, na najprestižnijim medijskim servisima svijeta. Uvijek će za sebe reći da se ponose time što su „Hayatovci“.
Hayatovo „platno“ sada čini pet televizijskih kanala, portal, digitalni mediji, HayatPlay platforma i još mnogo toga. Od malobrojnih hrabrih gledalaca s Baščaršije Hayat je stigao do miliona domova na svim kontinentima svijeta u kojima smo rado viđen gost. I to je najveća vrijednost najvećeg bh. TV-brenda.
Od milijardu zajedničkih sekundi, koje smo za 30 godina podijelili s vama, svaka nam je posebna.
(Senad Omerašević)
