NAKON 15 GODINA PROGOVORILA ŽENA MONSTRUMA: NISAM NI SANJALA DA JE MOJ MUŽ SPREMAN NA NEŠTO TAKO

Probudila sam se tog 6. oktobra 2006. godine misleći da će to biti dan kao i svaki drugi.

Do ručka, stigla je najužasnija vijest, a ja nisam ni sanjala da je moj muž spreman za takvu monstruoznost.

Tako svoju priču počinje Marie Monville (43) iz Pensilvanije. Njen muž, Charlie Roberts, 2006. godine svrstan je u red najvećih monstruma američke historije nakon što je izazvao masovnu pucnjavu u školi. Sada, 15 godina kasnije je progovorila o tome.

  • Dan je bio pravi, prijatni jesenji. Gledala sam Charlija koji je tad imao 32 kako ljubi našu djecu i potom ih prati na školski autobus. Pojma nisam imala da će u narednih nekoliko sati petero nedužne djece biti mrtvo, a još petero teško povrijeđeno. U njih će pucati čovjek koga sam tada voljela – kaže Marie.

Charlija je, kaže, upoznala u njihovoj lokalnoj protestantskoj crkvi. Bilo je to 1994. godine – ona je imala 17, on 20 godina.

  • Odmah me je privukao taj mirni, nježni čovjek kome je porodica bila sve. Vjenčali smo se 1996. godine. Narednog proljeća saznali smo da sam trudna. Tu bebu smo, nažalost, izgubili. Dobili smo poslije troje djece, posljednji je bio sin koji je rođen 2005. godine. Uživala sam u našem mirnom porodičnom životu. Ja sam bila domaćica, a Charli je radio za moju baku i dedu, bio je dostavljač mlijeka. Bio je veoma pažljiv i nježan otac i muž, porodica mu je bila sve. Bili smo presretni. Charli je nekad govorio koliko je tužan što smo izgubili prvu kćerku, ali kada bismo sjeli da razgovaramo o tome, rekao bi mi da muškarci ne treba da pričaju o svojim osjećanjima. Mislila sam da će umjeti da se sam izbori sa tim, kada već nije htio da priča o tome – kaže ona.

Vikend prije tragedije imali su veliki porodični ručak. Djeca su tad imala sedam i pet godina i 18 mjeseci. Igrali su se u dvorištu, dok su se čuli zvukovi komšija Amiša koji su u blizini izvodili poljske radove.

  • Narednog ponedjeljka, kad smo ispratili dvoje starije djece u školu, Charli je rekao da ima neka posla i otišao je. Par sati kasnije, pozvonio je telefon. Bio je to Charli. Zvučao je beživotno i hladno i rekao mi je da mora da uradi nešto što neću razumjeti. Misleći da planira da oduzme sebi život, molila sam ga da to ne uradi. Rekao mi je da prenesem djeci da ih mnogo voli, rekao mi je i da mi je ostavio pismo na noćnom stočiću i onda je prekinuo vezu. U pismu koje sam posle pročitala pisao mi je koliko me voli, ali da ne može da se nosi sa bolom što smo izgubili kćerku. I dalje sam bila sigurna da je to bila poruka pred samoubistvo, pa sam pozvala policiju i zamolila svoju mamu da pokupi djecu iz škole i vodi ih kod sebe. Ništa drugo nisam mogla da uradim, pa je ostalo da čekam. Nekih pola sata kasnije, čula sam sirene i iznad naše kuće je preletio helikopter. Poslije nekih sat vremena, stigla je i policija. Rekli su mi da se Charli odvezao do škole za Amiše. Sa sobom je nosio oružje. Istjerao je sve dječake i učiteljicu napolje i ostao sam u učionici sa djevojčicama. Onda je pucao u njih. Potom je pucao u sebe – prisjeća se Marie.
  • Kako je mogao da uradi nešto tako monstruozno, pitala sam se. Srce me je boljelo zbog te dece, kao i zbog moje dece. Strpala sam bebu u kola i otišla do mojih. Rekla sam im da je tata napravio neke loše izbore, da su neki ljudi zbog toga umrli i da je i on umro. Bili su u potpunom šoku. Mjeseci koji su uslijedili bili su teški. Priča o Charliju bila je u svim medijima, ja sam se povezala sa porodicama žrtvi i pokušavala da im pomognem. Novinari su me opsjedali. Za to vrijeme, vi se pitate kako je moguće da niste ništa primijetili, da li je bilo načina da to spriječite. Psihijatar koga sam posjećivala rekao mi je da je posredi bio psihotični nervni slom uslijed netretirane depresije – prisjeća se.
  • Na kraju, znala sam da nije u redu prema djeci niti prema meni da se zatvorim u očaj i isključim se iz svijeta. Poslije izvjesnog vremena, u moj život ušao je Den (53). Znao je, naravno, moju priču. Zaljubili smo se i uskoro se vjenčali. Odselili smo se u novu kuću, daleko od one gdje sam živjela sa Charlijem. Iz te stare kuće ponela sam samo dve stvari – grm ruže koju je Charli posadio kad smo se uselili i pismo koje mi je tog dana napisao. Neki bi pomislili da nisam trebala da ponesem to, ali mislim da, da bismo mogli da uvidimo ljepotu sadašnjeg trenutka i da kujemo nade za budućnost, moramo da se sjetimo odakle dolazimo – kaže Marie.

Video pogledajte i OVDJE.

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE