“Armanova mama je mojoj došla na babine kad sam se ja rodila. Sad kad se osvrnem na sve to, čini se nekako bajkovito. Oboje smo iz malog hercegovačkog mjesta, gdje se svi znaju. Arman i moj brat su zajedno išli u razred, a naši roditelji zajedno radili u tadašnjoj Željezari. Sve je nekako bilo ‘kao pod ruku'”, započinje priču Merima.
Nastavlja pričati o njihovom mirnom djetinjstvu koje je naglo prekinuo rat. Sve je stavljeno na pauzu, ne tako malu i nimalo poželjnu. Merima ne želi pričati o uznemirenom djetinjstvu, preskače ga i nastavlja pričati o životu nakon selidbe u Švedsku, piše Klix.
“Godine 1993. smo preselili u Švedsku gdje smo, na neki način, okrenuli novu stranu, započeli novi film. Mjesto u koje smo tada došli bilo je okruženo šumom i švedskim jezerima, nije ličilo na našu Hercegovinu. Nikako”, nastavlja.
Ističe kako joj iz glave ni danas ne izlazi ponovni susret s Armanom 1994. godine, kada je s porodicom došla pred market u jedan mali grad. Tu su došli, kaže, kako bi bili sa svojim ljudima koji su pobjegli od rata kao i oni. Smatrali su da će im tako svima biti mnogo ljepše.
“Pred nas dotrči dječak, progovori, a meni se činilo da me u tom momentu sunce obasjalo. Ne tek onako, nego jer smo svi prepoznali naš jezik, naš stolački govor. Bio je to Arman”, kaže Merima i dodaje da ih je tada veselo pozvao da im se pridruže na porodičnom ručku.
Prisjeća se kako je to za nju bio nastavak nakon pauze koju je prekinuo rat. Susret s Armanom vratio ju je u djetinjstvo koje su naglo prekinuli nemiri u Bosni te je ponovo mogla biti bezbrižna i sretna.
“Rasli smo zajedno, uvijek sam se divila njegovim vještinama kad je riječ o međuljudskim odnosima. Sa svima se mogao sprijateljiti, ko god mu priđe, on je pronalazio zajednički jezik s njim. Oduvijek je imao tu neku ‘društvenu žicu’ i sve je privlačio sebi”, kaže Merima.
Ipak, kroz sve faze odrastanja ostajali su prijatelji. Stvari su se promijenile na njen 18. rođendan kada je uhvatila njegov pogled i kroz njega shvatila da dijele iste osjećaje. Dva mjeseca kasnije su proslavili prvu Novu godinu zajedno, otplesali svoj prvi ples i podijelili prvi poljubac.
“Kad bih mogla, satima bih pisala o našim zajedničkim godinama. Moj dječak uskoro puni 40 godina, a naša ljubav čak 20. Od te novogodišnje noći 1999. godine se nikada nismo razdvojili, neizmjerno sam zahvalna univerzumu što nam je sudbinu krojio tako da sam ja svoju ljubav tako mlada našla s njim”, emotivno zaključuje.
Iz drugarstva u ljubav, od ljubavi ka roditeljstvu, Merima i Arman danas su sretni i zadovoljni u Švedskoj te svakodnevno brinu o svoje tri djevojčice i redovno posjećuju Hercegovinu u kojoj je cijela priča počela prije više od tri decenije.
