Generacije današnjih roditelja odgajane su “zaslugom” u duhu njihovog prevelikog bavljenja samima sobom. Ni u vrijeme našeg, ali i odrastanja naših roditelja, nije bilo previše tetošenja i bavljenja djecom pa su ipak stasali u veće “borce”.
Kako to?
Ranije su se slušali roditelji, a danas, mnogi će se složiti, roditelji uglavnom slušaju djecu.
Zašto ovo pišem?
U dječijem parku sasvim uobičajena situacija. Desetak mališana zabavilo se igrom u pijesku, vožnjom na toboganu… drugim rekvizitima. Baš toliko i roditelja.
Razgovaraju. Najglasnije dvije majke tridesetih godina i jedan nešto stariji otac. Jedna od njih, tokom njihovog razgovora čujem da se zove Mirela, ponosno govori kako „jučer zamalo nije „namlatila“ učiteljicu svog sina“. Ona – učiteljica, pogriješila jer mu je, dan ranije u svesku napisala, da pripazi na urednost!!!
Ova – majka Mirela se, glasno viče, „pokupila“ i sutradan dočekala učiteljicu u razredu. Veli, unijela joj se „u facu“ i zamalo je počela daviti. Učiteljica se, ako je vjerovati majci, „povukla i izvinjavala“.
Puši cigaretu i destikulira rukama baš onako kako je „mahala ispred nje“.
I dobija podršku oca, onog kojeg ranije spomenuh.
I on je imao sličnu situaciju. Još glasniji je od gore spomenute Mirele. Našla krpa zakrpu, pomislih u sebi. „Otvorio“ se i on. Ljut je toliko da sam već osjetio tu agresivnost kada je on pisao poruku učiteljici.
Da – pisao poruku. Mirela se bar potudila pa „u facu istresla sve učiteljici“. On nije ni otišao do škole. Zašto bi se susreo sa eventualnim problemom kada živi u modernom vremenu. Tehnologija je tako uznapredovala da su, oni poput njega, odlazak za informacije zamijenili tipkaonicom na telefonu.
On, otac kojeg slušam, ljut je jer je njegov sin dobio tri „keca“ iz Bosanskog jezika. I tek poslije trećeg, razmišljam dok ga slušam, brižni otac zainteresirao se za školovanje svog sina.
Uzeo sam ti ja telefon, priča on, i napisao joj kako bi ponovo mogla kupiti gume na automobilu (jer bi joj on postojeće mogao izbušiti nožem), ako mu sina „obori“ na polugodištu. Ona mu je dužna, razumije se on u obrazovanje, „dati bar dvojku“, a za veću ocjenu će se pobrinuti on…
Vjerujem da je mislio na razgovor… Ma i ne vjerujem jer do treće negativne ocjene nije ni znao da ih je dobio!
