Piše: Tarik Dautović
Kada ste godinama ugnjetavani, omalovažavani, sputavani, te potpuno degradirani, logično je i normalno da to na vama ostavi traga.
Tako je na bošnjačkom narodu ostao trag dugogodišnjeg ugnjetavanja kroz razne režime. Branjeno nam je korištenje bosanskog jezika, nacionalno opredjeljenje, visoke državne pozicije. Bošnjak nije mogao biti Bošnjak, nego Srbin ili Hrvat, ili pak nešto treće.
Bošnjak nije mogao da govori bosanskim jezikom, već samo srpskim i hrvatskim… Bošnjak nije mogao biti visoki vojni oficir u JNA. Istina, mogao je imati neku poziciju. Ali i to je bilo radi stvaranja lažne slike o jednakosti. Koliko smo bili jednaki postalo je jasno početkom 90ih.
Sve to ostavilo je traga na našem narodu. Što je potpuno razumljivo. No, ono što nije razumljivo jeste kako do danas ti tragovi nisu otklonjeni?!
Kako to da i dan danas na nama imaju tragovi? Kako to da nakon skoro trideset godina života na potpunoj slobodi još uvijek osjećamo neki teret?
Kako to da nakon agresije na našu domovinu, genocida, opsade, i dalje osjećamo kompleks niže vrijednosti? Kako je to moguće, kada smo na svaki mogući način dokazali da smo civilizovan narod?
Mnogo je primjera koji ovo potvrđuju. No, u ovom tekstu zadržat ćemo se na jednom vrlo interesantnom fenomenu: neobjašnjiva potreba Bošnjaka da stvari ne nazivaju pravim imenom.
O čemu se radi? Naime, često ćemo čuti u našim medijima, od naših političara, građana kako je u Bosni i Hercegovini bio rat, kako su Sarajevo opkolili zli ljudi, kako su Stari most u Mostaru srušile mračne sile zla, kako su nas ubijali luđaci, kako je Vijećnica zapaljena i u njoj izgorjelo dva miliona knjiga. Kako je zapaljena, ko ju je zapalio, ostaje potpuno nejasno.
Postoji ta neka neutaživa i neobjašnjiva potreba da se neki Bošnjaci dodvore drugima. Pa umanjajući ono što se desilo, nadaju se da će biti prihvaćeni. Pitanje je da li uopće treba da budem prihvaćen?
Zašto bih bio prihvaćen od nekog ko je podržavao agresiju na moju zemlju i genocid nad mojim narodom?
Svima nam je dobro poznata ona rečenica ratnog zločinca Ratka Mladića kada naređuje bombardovanjeVelešića: ‘’Tuci Velešiće, tamo nema puno srpskog življa.’’ Dakle, to je bio čovjek koji je bio spreman ubijati i pripadnike svog naroda, ako će uz to biti ubijeni i Bošnjaci. Zašto je ovo uopće važno?
To što se neko ne izjašnjava kao Bošnjak neće ga uzdići u očima neprijatelja. Našim imenom i prezimenom mi smo ‘’obilježeni’’. Kada je agresorska Vojska RS-a, uz podršku Srbije i režima Slobodana Miloševića napala Bosnu i Hercegovinu, nije ju napala zato što je naša zemlja lijepa, što ima lijepe planine, livade, pašnjake, rijeke, potoke, jezera i ono malo mora u Neumu.
Napali su nas zato što smo muslimani. Dakle, neprihvatanje bošnjačkog identiteta ne znači spas od, ne daj Bože, nekog novog rata i agresije.
Na isti način, ne nazivanje stvari pravim imenima neće nas uzvisiti u očima onih koj i nas nikada nisu prihvatili, koji su nas napadali zbog toga što smo to što jesmo. Nisu nas prihvatali u prethodnim sistemima kada smo bili nebitni i nemoćni.
Pa kako da nas prihvate sada kada imamo svoju državu i kada, koliko toliko, možemo samostalno donositi odluke?! Da bi nas drugi poštovali, prvo moramo poštovati mi sami sebe.
Moramo ponavljati istinu. Čak i onda kada postanemo dosadn i sami sebi. Čak i onda kada nam ‘’naši’’ kažu: neka, dosta nam je rata (to je opet poseban fenomen. Jer tom rečenicom stavljamo se u ravan sa onima koji su započeli agresiju. Kao da samoi mi krivi?!)
Dakle, u Bosni i Hercegovini nije bio rat, bila ja agresija. Rat je sukob dvije jednake strane. Agresija to nije. Agresija je invazija, napad jačeg na slabijeg; napad do zuba naoružanog na golorukog. Sarajevo nisu opkolile sile zla, nego zločinačka i kukavička vojska RS-a.
Stari Most nisu srušile nikakve sile zla, nego ga je srušio HVO. Vijećnica nije zapaljena, nego ju je granatirala i zapalila Vojska RS-a, itd itd…
Ne može se mir graditi na uštrb istine. Ne može se od nas tražiti da šutimo, da bi neko drugi bio sretan, dok taj drugi istovremeno širi laži o nama. Ne može se od nastražiti da zaboravimo šta nam je učinjeno, kako bismo bili ‘’dobre komšije’’.
Mi već jesmo dobre komšije. Ne treba nas tome niko učiti. Dobre komšije treba da budu oni koji ne priznaju historijske činjenice. Tek kada ih priznaju, onda će i oni biti dobri kao i mi. možda.