Za Antenu M piše: Jakov Daković
Da vam pravo kažem, za mene problem s Milatovićem nije u tome što ga je podržao Šešelj jer je on lik koga je teško shvatiti ozbiljno već u tome što ga podržavaju Duško Knežević i Željko Ivanović. I mislim da se javnost previše fokusira na Rakovića i Šešelja. U krajnjoj liniji, što reče neko, možda građani baš i žele “srpski svet” i takvima Šešelj nije nikakvo strašilo. Ja bih zato da se obrati pažnja na ovu dvojicu koju spomenuh. Živo ih predočiti sebi i zapitati se:”Može li biti dobro nešto što ova dvojica podržavaju?” Baš se onako temeljno zapitati.
Za uspjeh u životu nekad nije potrebno da imaš neke izuzetne osobine, čak je poželjno odsustvo bilo kakvih osobina. Koštunica i Ivo Josipović mi prvi padaju na pamet ali i mladi Milatović. Ništa mu ne fali, ali se ničim ni ne ističe. Prosječan je onoliko koliko se može biti, uprkos silnim desetkama. Đak generacije sam bio i ja i ne smatram to za neko spektakularno postignuće. A građani ili bolje rečeno narod, vole prosječnost. Ljudi ne podnose kad je neko bolji, uspješniji, pametniji. I to je tajna omraze koju mnogi gaje prema aktuelnom predsjedniku. Ma kakvi satovi i milioni molim vas. Ogromno bogatstvo Dake Davidovića ili Mila Božovića tom istom narodu ne smeta. Pa ni to kakvim putem je stečeno. Ili Carevića, još bolji primjer da navedem. Zašto? Pa zato što je nepismen i prost, “jedan od nas,” dio puka. Uzgred, dobar dio te zavisti bi se istopio kad bi ljudi znali koliko je izdvojen i usamljen onaj na vrhu, koliko je to mentalno teško. Nisam nikad bio ni blizu neke vlasti pa ipak nekako to znam.
Milatović je, kako ja vidim stvari, tehnokrata, čovjek bez strasti. Idealan kandidat za Ursulu von der Leyen a prihvatljiv i za Gojka Raičevića. Čudno vam je nešto? Elem, jedva sam našao podatak o njegovom datumu rođenja. Engleska Wikipedia kaže da je navodno Strijelac. To može ali i ne mora biti tačno jer javne ličnosti često kriju datum. Šteta što ne znam tačan sat. Možda će nekome zvučati smiješno ali kad imam nečiju natalnu kartu imam potpuni uvid u psihu te osobe, u njene vrline i slabosti, u njene tajne i poroke, u njene eventualne zdravstvene smetnje.
Ali ne zavaravajmo se: oni koji glasaju za Milatovića ne čine to zbog njegovih izuzetnih osobina. Isti ili bolji rezultat polučio bi i Milojko Spajić koga je Jakov veoma vješto, a čime sam se bavio u prethodnom tekstu, izbacio iz igre. I tu postoji nešto čudno: kakva je to politička opcija u kojoj je jedan kandidat u potpunosti zamjenljiv drugim? Jer mi na predsjedničkim izborima ne glasamo za apstrakcije nego za ličnosti. Da su parlamentarni, pa hajde de. Pa to je baš osobina demokratije, reći će neko. Znate već one floskule da je bitna institucija a ne ličnost. Dozvolićete da se ne složim. Meni je faktor ličnosti i harizme odlučujući u politici. Milatović nema ni mrve od toga, Milu je to glavni adut, još uvijek.
- Puk trepće očima i govori – svi smo jednaki”.Ne, gospodo draga, nismo. U svijetu postoji hijerarhija duha. Priroda je aristokratska a ne demokratska. Jedan je imbecil ,jedan genije. Neko je prosjak a neko Elon Musk. Gdje je tu jednakost? Gdje pravda? Dokle više te podjele? Zamislite kad bi se na opštim izborima birala knjiga decenije. Koeljo bi,slutim, bio u vrhu a Tomas Bernhard vjerovatno ostao ispod cenzusa. Zato vam ja pomalo zazirem od demokratije.
No, šta je tu je. Jedan sasvim mali sinhronicitet nagovijestio mi je da bi Đukanović mogao zadržati tron, ali i da će biti veoma tijesno. Ako me moja intuicija prevari i Đukanović ipak izgubi izbore, biće to sumrak moje generacije i potpuni trijumf mediokritetstva. S druge strane, ako u nedjelju pred biralištima budu onakvi redovi kao za fudbalsku utakmicu, moguće je da ipak imamo šanse. Prvo prst na čelo, onda olovka u ruke! Da ne bude poslije: “Jao nismo znali, djelovao je tako fino”.
