Kao što već znamo prvi rječnik bosanskog jezika je napisao Uskufi u 17.stoljeću.
Prvi pravi pokušaj normiranja bosanskog jezika čine se u Bosni i Hercegovini u drugoj polovini XIX vijeka, kada austrougarske vlasti uvode jednu drugačiju jezičku politiku čiji je cilj, pored ostalog, bio i afirmacija termina bosanski jezik.
Jedan od razloga afirmacije bosanskog jezika je bio što su se već u BiH pojavljivale velikosrpske, pa i velikohrvatske ideje.
Već 1883. godine školske vlasti u Bosni i Hercegovini izdale su čitanke sa dopunama iz gramatike, a iste godine formirana je komisija za jezik u koju su ušli vladini predstavnici kao i predstavnici sve tri konfesije.
Ta komisija za jezik, u stvari, započela je jezički sistematizirati relevantne činjenice na temelju tadašnjih modernih saznanja o jeziku, a taj rad komisije je veoma značajan za pojavu prve Gramatike bosanskog jezika 1890. godine.
Autor te prve Gramatike bosanskog jezika bio je Frane Vuletić, profesor Velike gimnazije iz Sarajeva, a on je, u stvari, na temelju zaključka vladine komisije za jezik, napravio i prve pravopisne odredbe koje su važile u tom vremenu.
Ta Gramatika štampana je u više izdanja, latinicom i ćirilicom, a iz političkih razloga Frano Vuletić se nije potpisao kao autor.
Ta Gramatika bosanskog jezika sa pravopisnim odredbama pojavila se dvije godine prije Pravopisa hrvatskog jezika Ivana Broza, a mnogo prije Boranićevog i Belićevog pravopisa, koji su sve do 1960. godine bili mjerodavni u hrvatskom, odnosno srpskom jeziku.
Međutim, u naučnim krugovima postojanje Gramatike bosanskog jezika i tih pravopisnih odredbi potpuno je prešućivano.