Ona je majka Nerminova i Edinova. Iz Srebrenice. I supruga Rame. Svi su pobijeni u genocidu nakon 11. jula 1995. godine.
- Dobro sam hvala Bogu. Evo me u kući, a došle mi moje kone da me obiđu. Ništa ljepše od svoje kuće i od svog naroda. A ako može, napiši, da se zahvaljujem doktorima u Tuzli što su me onako dobro pazili i liječili, i svim onim sestrama, i onim što ručak donose i svima koji rade u onoj bolnici. I svima koji su pitali za mene se zahvaljujem i u ovim ramazanskim danima molim Boga da ih nagradi svakim dobrom – kazala je, još uvijek ganuta pažnjom koja joj je za vrijeme liječenja u Tuzli ukazana.
U vrijeme našeg razgovora, Saliha nije otrpjela da nam ne ispriča šta se u Dobraku događalo dok se ona liječila u Tuzli.
- Ja došla, velim, dobro sam, sad ću malo u bašči da radim, kad ono moje kone mi uskopale bašču, posijale buraniju. Ma nema ovakvog naroda i ovakvih komšija nigdje na dunjaluku. Zato se i zovemo Dobrak – kazala je Saliha ne krijući radost što je napokon u svojoj kući.
A Dobrak je selo, prostrto uz samu obalu Drine.
Srbija se rukom može dohvatiti, govore.
Kuće su, nakon rušenja u agresiji, uglavnom obnovljene, u koje su se, vratili, mahom oni stariji. Mnogi su, poput Salihe , danas sami u kućama, ali, ne žele iz svog Dobraka. Nigdje, kažu, nije tako dobro kao u Dobraku, piše Politicki.ba.
