Trideset i dvije godine nakon najstrašnijeg zločina počinjenog nad bošnjačkim civilima tokom rata u Bosni i Hercegovini, tišina ovog mjesta i dalje odzvanja krikom nevinih.
Na današnji dan, u ranu zoru 1993. godine, pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) izvršili su masakr u Ahmićima, selu u blizini Viteza. Ubili su 116 civila, spalili kuće, srušili mjesnu džamiju. Najmlađa žrtva imala je samo tri mjeseca, a najstarija 82 godine. Još uvijek se traga za posmrtnim ostacima 15 žrtava.
Među onima koji su danas došli da polože cvijeće, prouče Fatihu i podsjete na stravičnu nepravdu, bio je i Vahid Haskić iz Viteza. Penzioner, bivši profesionalni vozač, otac dva sina i dedo, čovjek koji je danas hodao stazama boli – stazama koje su mu zauvijek promijenile život.
Njegova sestra, Pezer Fata, ubijena je tog aprilskog dana, nedaleko od škole, blizu današnjeg spomen-obilježja. Imala je 44 godine, bila domaćica, majka četvero djece.
„Kćerka joj je ranjena odmah iza kuće i zavrištala je. Ona joj je pošla pomoći. Mala je ostala živa, nju je snajper ubio... Ostala je tu. Niko nije znao ni šta je bilo dalje, ni kako“, priča Vahid, držeći pogled uprt ka bijelim nišanima u mezarju. Riječi izlaze polako, kao da svaka boli.
Fata je pronađena tek četiri godine kasnije, u mezarju u naselju Gačice. Bila je pronađena kao NN osoba. Dvanaest dugih godina prošlo je prije nego je porodica putem DNK analize saznala istinu. Vahid i njegov sin pozvani su da identifikuju tijelo.
„Ja sam je poznao po kostima. Kompletna je bila. Nijedna kost nije falila. Čak ni kost nije oštećena. Kako je taj smrtonosni metak prošao... niko ne zna.“
Sahranjena je nakon 28 godina od kad je ubijena.
Ali Fata nije bila jedina koju je Vahid izgubio.
„U mene je brat nestao ovdje. Nije s nama išao u Zenicu, ostao je. Čuo sam da je bio živ do sedmog ili osmog mjeseca, kad se žito dizalo. I od tada – ništa. Nikad ništa. DNK smo dali, sve smo pokušali. Ništa.“
Njegove riječi lome tišinu, ali i srca. Govori o bolu koji nije ostario s njim, koji nije izblijedio. Bol koji se sjećanjima iznova vraća, kao rana koja nikada ne zaraste.
Danas, kada je većina svijeta okrenuta svojim svakodnevnim borbama, u Ahmićima, i dalje, roditelji traže djecu, braća traže sestre, sinovi traže očeve.
Ahmići su mjesto zločina, ali i simbol. Podsjetnik. Oprez.
A dok stoji pored nišana s imenom svoje sestre, Vahid Haskić, umoran, ali dostojanstven, svjedoči istinu koja se ne smije zaboraviti.
„Sve smo upotrijebili sile i komšiluk pitali kad smo se vratili. Niko ne zna, kao da nisu živjeli ovdje, ni Hrvati, niko ne zna ko je, šta je. Tako je to ostalo još neriješeno“, kazao je Vahid Haskić za Hayat.
