Iako su mnogi smatrali da je vrijeme nekih teatarskih veličina minulo Josip Pejaković je dokazao da je to potpuna neistina!
Počevši od prve predstave koju sam vidio na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo sa Josipom Pejakovićem u bitnoj ulozi, a nije zanemarivo kazati da se radilo o rijetkoj vrsti teatra – poetskom teatru, dakle o sudjelovanju Pejakovića u predstavi „Kameni spavač“ Maka Dizdara u adptaciji i režiji profesora Tomislava Durbešića odpočeo je tog trenutka moj vid praćenja ovog vanserijskog bosasnkohercegovačkog i ne samo teatarskog umjetnika...
Josip je Pejaković nastavio putem afirmiranja književnog roda monodrame e da bi kasnije prešao i u neke druge književne rodove...
Tako će nastati poslije fenomenalne drame!!! (Oj, živote) monodramski tekst „On meni nema Bosne“. Već u tom tekstu naznačena je nevjerojatna angažiranost Josipa Pejakovića kao svestranog teatarskog djelatnika.
To nije bila samo monodrama, to je bio pledoaje za jedan probosanskohercegovački način življenja.
Njegovi prozni tekstovi, nastali kasnije, poput proze posvećene jednom životinjskom rodu (Grivo) pokazati će Pejakovićev rasni talenat kada je u pitanju proza a ne tek i samo dramski diskurs.
Ovaj pisac (!!!) pokazati će iz djela u djelo da je iznimno talentiran ne samo kao dramski umjetnik nego i kao spisatelj!
Dva njegova nova teksta, koja ovih dana trebaju doživjeti svoju teatarsku praizvedbu „Tugoslavija“ i „Država“, nisu niukom slučaju nostalgični krikovi za izgubljenom zemljom i izgubljenom državom.
Pejaković je napisao ono što mnogi od nas nose kao vlastitu spoznaju vremena, ali se ne usuđuju suprostaviti dnevno političkom diskursu koji nije na liniji humaniteta već predstavlja negiranje svega onog što je bilo vrijednost proteklog doba, a što danas biva ne samo relativizirano, nego i poništavano, na najgruglji mogući način.
Pejaković ne piše o Jugoslaviji, on ne piše o jednom dobu blagostanja i sreće, dapaće, on piše o realnosti koja je do te mjere gruba da može stati samo i isključivo u tekstove koji se suprostavljaju, i to maksimalno angažirano, vremenu zla i nesreće, koje upravo živimo.
„Tugoslavija“ i „Država“ su tekstovi maksimalno angažirani na crti temeljnog humaniteta, njihov angažman nije samo na crti političkog već prije svega duboko humanog, a to znači umjetničkog angažmana!
Nemoguće je u današnjem dobu potpunog obezglavljenog kulturnog, političkog i svakog drugog sustava naći sličan primjer političke, ljudske, a posebno umjetničke dosljednosti kakva je ona koja se ispoljava u tekstovima Josipa Pejakovića „Tugoslavija“ i „Država“.
Poslije ovih tekstova ne može ništa biti isto u promatranju doba koje smo odživjeli, ali, na žalost, i danas preživljavamo!
Sjećam se doba ratnog u Sarajevu, kada je monisnjor Franjo Topić svaku zdravicu završavao riječju: „Preživjeli!“
Nisam siguran da ćemo doba o kojem svjedoči u svojim tekstovima Josip Pejaković tako lako preživjeti!!??
