Dok se Bosna i Hercegovina formalno kreće ka euroatlantskim integracijama, praktična realnost ukazuje na sve dublje urušavanje pravne države, političku blokadu i sve prisutniji osjećaj institucionalnog raspada.
Upozorenje šefa misije OSCE-a u BiH, ambasadora Briana Aggelera, da se politička kriza opasno približava sigurnosnoj, dolazi kao hladan tuš onima koji još uvijek vjeruju u iluziju političke stabilnosti.
Njegova izjava da "sigurnosne agencije djeluju jedne protiv drugih" zvuči kao upozorenje iz ratne zone, a ne iz zemlje koja teži članstvu u Evropskoj uniji. I dok građani svakodnevno osjećaju posljedice institucionalne nesigurnosti, politički lideri nastavljaju svoju retoričku igru moći, nesvjesni – ili nezainteresovani – za to da njihova igra ima vrlo stvarne i opasne posljedice.
Ambasador Aggeler jasno je ukazao na ono što mnogi unutar BiH izbjegavaju javno reći: politička kriza je uznapredovala do tačke u kojoj prijeti narušavanjem javnog reda i sigurnosti. To je, kako je rekao, "nepošteno prema pojedincima", posebno prema onima koji rade u sigurnosnim institucijama, koje su sada izložene političkom pritisku i instrumentalizaciji.
U zemlji koja se još uvijek nosi s posljedicama rata, prijetnja daljnje destabilizacije kroz urušavanje sigurnosnih mehanizama predstavlja crvenu liniju. A tu liniju, čini se, niko od političkih lidera ne uzima za ozbiljno.
Od trenutka kada je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik osuđen u prvostepenom postupku zbog nepoštivanja odluka državnih institucija, svjedočimo otvorenom odbacivanju Ustava i zakona BiH. Odbijanje priznanja odluka Suda BiH nije više samo čin političkog neslaganja – to je direktan udar na pravni poredak zemlje.
OSCE, kao i mnoge druge međunarodne organizacije, poštuje pravni proces i ne komentariše pojedinačne predmete, ali Aggeler je precizno naglasio: *niko ne smije biti iznad zakona*. Kada politički lideri djeluju kao da su imuni na pravne posljedice, to šalje poruku društvu da zakon postoji samo za "male" ljude – i tada više ne govorimo o demokratiji, već o sistemu dvostrukih standarda.
Aggeler je upozorio i na ono što mnogi zaboravljaju usred političke buke: zemlja gubi dragocjeno vrijeme. Umjesto reformi – pravosudnih, obrazovnih, administrativnih – resursi i energija troše se na dnevne političke krize i propagandne ratove.
"Vrata neće biti otvorena stalno", rekao je Aggeler govoreći o integracijama. A čini se da politički lideri BiH nemaju ni volje ni interesa da prođu kroz ta vrata dok su još otvorena. Napredak zahtijeva transparentnost, javnu odgovornost i posvećenost stvarnim problemima građana. Umjesto toga, imamo zatvorene sisteme odlučivanja, netransparentne dogovore i stalno traženje izgovora.
Ni pitanje izmjene Izbornog zakona, koje godinama lebdi iznad političke scene, nije pošteđeno manipulacija. OSCE i Venecijanska komisija su, kako Aggeler navodi, dali jasne smjernice – ali domaći politički akteri uporno pokušavaju ugraditi mehanizme kontrole nad ključnim institucijama poput CIK-a.
To nije reforma, to je korak unazad. Ako političke stranke teže većem utjecaju nad izbornim procesom, tada ne govore o demokratiji – već o partitokratskoj uzurpaciji moći. CIK mora biti nezavisan, jer samo nezavisan CIK može garantovati ono što građani već dugo nemaju – povjerenje u izborni proces.
Upozorenja poput onih koje daje ambasador Aggeler ne dolaze olako. Međunarodna zajednica, iako često kritizirana zbog pasivnosti, šalje jasne poruke – i sada je jedna od najdirektnijih do sada. Kriza u BiH više nije samo politička: ona opasno klizi prema sigurnosnoj.
Odgovornost za to ne leži ni u Briselu ni u Washingtonu, već u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru. I dok se lideri utrkuju u retorici podjela, država tone u paralizu, a građani ostaju taoci sistema koji ne štiti ni njihova prava ni njihovu budućnost. Vrijeme za političke igre je prošlo. Vrijeme za odgovornost je sada – ako već nije prekasno.
