Možete li zamisliti kako je bilo 31. maja 1992. godine u Prijedoru? Kako je bilo živjeti tog jutra, buditi se u vlastitom gradu, a osjećati se kao stranac, kao meta, kao neprijatelj – samo zato što nisi Srbin?
Ne može to niko zamisliti. Niko osim onih koji su pogubljeni. Niko osim onih koji su ostali živi, noseći sa sobom teret preživjelog, krivicu koja nije njihova, ali ih cijeli život tišti.
Prije tačno 33 godine, putem Radija Prijedor, emitovana je poruka koja i danas odzvanja u ušima svih koji su je čuli, direktno ili kroz sjećanja preživjelih:
Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice.“
To nije bila samo poruka. Bila je to presuda. Signal da više nema sigurnosti, ni prava, ni zakona. Samo strah. Samo tišina koja je govorila više od ijedne riječi.
Danas, 33 godine kasnije, televizija Hayat cijeli svoj programski dan posvećuje podsjećanju na ovaj zločin. Jer to nije samo dan sjećanja — to je dan opomene. Dan kada su Prijedorčani bez ikakvog razloga morali staviti bijele trake oko ruke, kao jeftinu oznaku za metu. Dan kada su bijele plahte na prozorima i balkonima bile znak pokornosti i očaja. Dan kada su logori postali adrese hiljadama ljudi, a smrt svakodnevica.
Hayat kroz emisije, priloge, intervjue i dokumentarne sadržaje podsjeća da Dan bijelih traka nije samo komemoracija. To je podsjetnik da zločin ne smije biti zaboravljen. Da žrtve, njih 3.176, među kojima i 102 djece, ne smiju biti samo broj u statistici. Da desetine hiljada prošlih kroz logore Trnopolje, Omarska i Keraterm nisu samo stranice historije — nego rana koja još uvijek krvari.
U Prijedoru je tada naređeno nesrpskom stanovništvu da u „znak lojalnosti“ istakne bijele trake i plahte. Ali zapravo, to je bio znak izdvajanja, dehumanizacije, priprema za progon i smrt. Danas, 31. maj, obilježavamo kao Dan bijelih traka – dan kada ljudskost pobjeđuje zaborav, dan kada se ne da zlu da bude prešućeno.
Svi koji su prošli golgotu rata svjedoče da je sjećanje jedina pravda koju mnogi ikad mogu dobiti. Dan bijelih traka je više od historijskog datuma – to je moralni imperativ da nikada ne dozvolimo da se bilo kome, bilo gdje, desi novi Prijedor.
Zato Hayat danas ne zaboravlja. Ne zato što je lako sjećati se, nego zato što je opasno zaboraviti.
