Naama Levy, jedna od pet izraelskih vojnikinja oslobođenih tokom januarskog primirja, rekla je okupljenima u Tel Avivu da su je izraelski zračni napadi puno više preplašili od svega ostalog tokom zarobljeništva u Gazi.
Dolaze iznenada. Prvo čujete zvižduk, molite se da ne padne na vas, a onda - tutnjava, buka dovoljno glasna da vas paralizira, zemlja se tresla. rekla je u komentarima koje je prenio Times of Israel.
Levy se prisjetila kako ju je jedan zračni napad zamalo ubio.
Svaki put sam bila uvjerena da je ovo moj kraj, a to me je ujedno i dovelo u najveću opasnost: jedno od bombardiranja srušilo je dio kuće u kojoj sam bila. Zid na koji sam se naslanjala nije se srušio i to me spasilo.
Levy je skrenula pažnju na sumornu paralelu s kojom se suočavaju oni koji su još uvijek zatočeni u Gazi. Danima je bila bez hrane ili vode.
Jednog dana nisam imala ništa, čak ni vode. Srećom, počela je kiša. Moji tamničari su stavili lonac ispred kuće u kojoj sam bila zatočena, a kiša ga je napunila. Popila sam tu kišnicu, koja je bila dovoljna za lonac riže. To me je održavalo.
