Bivši reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić nizom fotografija, ali i riječi koje diraju ono najdublje u čovjeku opisao je svoju posjetu mjestu Tarevci kod Modriče. Pisao je o trešnjama, a ova priča ima mnogo dublje značenje za svakog ko Bosnu i Hercegovinu zove svojom domovinom.
U nastavku prenosimo njegovu priču u cjelosti.
Dana sam, na blag nagovor sestre Azemine, pošao sa mojim Safetom put sjevera, ka Tarevcima kod Modriče. Srce mi je kucalo znatiželjom, kao da slutim da ću toga dana ne samo ubrati crvenu trešnju, već i nešto mnogo zrelije – komadić suštine Bosne koji u Sarajevu, u gradu što miriše na prošlost i bori se s budućnošću, ponekad iščezne iz oka.
Put do Tarevaca vodi kroz beskrajne talase zelenila – valove šuma i njiva što se razlijevaju preko leđa bosanskih ponosnih brda. Bosna je danas bila obučena u svoj najljepše zeleno džube, kao da me dočekuje sa osmijehom što kaže: “Dobro došao kući, sine moj.”
Stigosmo u selo koje, kad izgovoriš njegovo ime, zvuči kao pjesma – Tarevci. Tamo nas dočekaše Sakib Sarvan i njegova hanuma Muma, povratnici iz daleke Belgije, koji su nakon četvrt stoljeća prognanstva odlučili da se vrate onamo gdje zora ljepše sviće i gdje šljive i trešnje ljepše mirušu.
Njihova plantaža trešanja – trideset dunuma crvenog slatkog roda – nije samo voćnjak, već svjedok vjere da se ljubav prema zemlji ne zaboravlja. Svaka trešnja u Tarevcima kao da govori: “Ovdje je Bosna, ovdje srce kuca svojim pravim ritmom.”
Kad sam zagrizao prvu trešnju, učinilo mi se da jedem ne samo plod, nego i suze, i sunce, i kišu, i pjesmu ove zemlje. Miris trešnje u Tarevcima nije isti kao drugdje. U njoj ima onog što ni knjige ne mogu zapisati – ima sjećanja, čežnje, ljubavi i ponosa.
Gledajući Mamu kako ponosno hoda među svojim stablima, nisam mogao a da ne pomislim: koliko li je Bosna velika kad se i u ovakvim kutovima svijeta može roditi ovako veliko srce? Njezin i Sakibov povratak nije samo lični čin. To je svjedočanstvo da Bosna nije geografska činjenica – Bosna je osjećanje.
Ne treba ti pasoš da znaš da si Bosanac. Dovoljno je da zagrizeš trešnju u Tarevcima, da se napiješ vode iz seoske česme i da poslušaš kako vjetar u krošnjama šapuće tvoje ime.
Dok sam se vraćao prema Sarajevu, s pogledom na zelene padine što kao jorgan prekrivaju uspavanu domovinu, srce mi bijaše puno. Osjetih se bogatim čovjekom, jer znadoh da imam domovinu koja miriše na trešnje, na ruže džulberšećerke, na hljeb ispod sača i na dušu svojih ljudi.
Bosna je dar Božiji. I kao svaki pravi dar – nije u ukrasnom papiru, već u skromnosti, u zemlji pod noktima, u osmijehu domaćina i u toplini pogleda onih koji joj se, uprkos svemu, vraćaju.
U zemlji gdje štakori šetaju gradskim ulicama zbog nemara i bešćutnosti, u Tarevcima se šetaju ljudi – slobodni, dostojanstveni, na svojoj zemlji, pod svojim nebom. I neka znaju svi – Bosna je tamo gdje je čovjek ne zaboravi, a ne tamo gdje je vlast zaboravi.
