Bursać: Kad četnička granata ubije i znanje i djetinjstvo: Nijaz i Muhamed Šukrić!

I zato, kad izgovaramo ime ubijenog profesora Nijaza Šukrića i njegovog sina Muhameda, izgovaramo istinu o ratu u Bosni i Hercegovini. Kažemo da je to bilo precizno planirano četničko ubijanje cijelog jednog naroda, njegovih učitelja i njegove djece. Pamtimo li?

Profesor i dječak — to je slika rata u Bosni i Hercegovini. Slika zla koje je mislilo da može uništiti i znanje, i mudrost, i ljepotu, i radost.

Tog 29. augusta 1992. godine Sarajevo je izgubilo profesora Nijaza Šukrića i njegovog jedanaestogodišnjeg sina Muhameda. Budimo precizni. Ubili su ih četnici. Ubila ih je minobacačka granata ispaljena s četničkih položaja, ciljano, precizno, namjerno. Nišanske sprave bile su odavno podešene, čekao se samo trenutak kad će zločinački prst povući okidač.

I povukao ga je.

Granata je pala ispred zgrade Vrhovnog islamskog starješinstva. Poginuo je profesor Nijaz, poginuo je njegov sin Muhamed. Poginula je i Tenzila Hadžiabdić. Ljekari su se borili za život Remzije Pitića. Ranjen je i reisul-ulema Jakub Selimoski. Sarajevo je opet krvarilo.

Najdublja rana ostala je u jednoj kući — kući Šukrića.

Nijaz Šukrić bio je čovjek kojeg bi svaka zemlja trebala ljubomorno čuvati: obrazovan, miran, posvećen, profesor i istraživač. Rodio se u Travniku, školovao u Sarajevu i Beogradu, usavršavao u Bagdadu. Govorio je o islamu, ali i o Bosni, povezivao je povijest i savremenost, tradiciju i modernost. Predavao je u Gazi Husrev-begovoj medresi, radio u biblioteci, pisao, istraživao, prevodio, pedagoški oblikovao generacije.

Znamo li? Sjećamo li se?

Učenici su ga voljeli, kolege poštovali, a za narod je bio poput stuba — tih, nenametljiv, ali nepokolebljiv.

Njegova misija bilo je znanje. A znanje je, znamo to, bilo najveći neprijatelj neočetničkog zla koje se sručilo na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine.

Muhamed. Jedanaestogodišnjak. To su godine kada se čovjek tek uči životu, kada počinje voljeti knjige, fudbal, smijeh s prijateljima, kada sanja budućnost, kada mu se otvaraju horizonti postojanja. Muhamed nije stigao doživjeti ništa od toga. Preživio je logor Kula, kao i njegov otac, i izašao iz njega sretan što je ostao živ.


Smrt je izbjegnuta.

Mislio je da se život nastavlja. Da je ono najgore prošlo.

Ali…

Nije znao da će granata čekati na brdu, da je u Sarajevu svaka ulica bila nišan, nije znao da su djeca bila mete jednako kao i vojnici, jednako kao i očevi, jednako kao i profesori. Čak i više. Jer su zvijeri u ljudskom obliku znale gdje najviše boli.

Vratimo se malo unatrag.

Da tragedija bude potpuna, Nijaz i Muhamed su prethodna dva mjeseca proveli u četničkom logoru Kula. Prošli su glad, batine, poniženja, sve ono što logor nosi. Izašli su živi. Pomislili su — Bog ih je poštedio.

Ali četnici iznad opsjednutog Sarajeva nisu ih poštedjeli.

Logor je bio samo uvod u ništenje. Granata je bila smrtni epilog. To je bila matrica genocida i etničkog čišćenja: prvo zatočenje, pa mučenje, pa ubijanje. Da ništa ne ostane. Ni profesor. Ni dijete. Ni sadašnjost. Ni prošlost. Ni budućnost.

I, da se razumijemo, ovo nije bio slučajan pogodak. Minobacačke granate nisu padale nasumice. O, ne! Znalo se šta se gađa. Znalo se kada i kako se gađa. Zločin je bio projektovan, precizan, matematički.

Granata je pogodila baš tu zgradu. Baš tog dana. Baš tog časa. Ubijeni su profesor i njegov sin. Ubijeni su simboli sadašnjosti i budućnosti. Ubijeni su znanje i mladost. Na simboličkoj i biološkoj ravni.

Rahmetli pjesnik Hadžem Hajdarević zapisao je te noći:

Glava mi trne kad pomislim koliko je dječak bio lijep, lijep kao što je lijepa sušta životna radost, kad pomislim koliko su i babo i sin bili sretni jer su preživjeli zatvaranje u četničkom logoru Kula…

I zaista, to je ono što udara do kostiju. Ta radost, kratkotrajna, lažna kao paučine mir, slomljena jednim rafalom.

Rat u Bosni nije bio rat, bio je orgijanje neočetničkog, velikosrpskog zla. Bio je sablasna parada ništenja i smrti, na kojoj su precizne granate gađale škole, bolnice, redove za hljeb i vodu, pijace, tramvaje, djecu na sanjkama, porodilje, biblioteke... Bio je to rat protiv života u svojoj suštini.

Profesor i dječak ubijeni su jer su živjeli. Jer su bili muslimani. Jer su bili Bošnjaci.

I danas, trideset tri godine kasnije, dok pišem ove redove, negatori zločina i genocida hodaju slobodno. Veličaju zločince. Veličaju ubice profesora i djece. Slikaju murale Ratku Mladiću.

Organizuju koncerte i liturgije za “junake”. Svako poricanje, svaka izrečena laž, svaki pokušaj da se kaže da “nije baš tako bilo” nova je granata na Nijaza i Muhameda, novi metak u njihova već mrtva tijela.

Ostala je supruga Nasiha. Ostale su dvije kćerke. Ostao je bol koji ne prestaje. Ostalo je Sarajevo da pamti. Ako pamti…

I zato, kad 29. augusta izgovaramo ime profesora Nijaza Šukrića i njegovog sina Muhameda, izgovaramo istinu o ratu u Bosni i Hercegovini. Kažemo da je to bio zločin, precizno planirano ubijanje cijelog jednog naroda, njegovih učitelja i njegove djece.

Profesor i dječak — to je slika rata u Bosni i Hercegovini, slika zla koje je mislilo da može uništiti i znanje, i mudrost, i ljepotu, i radost.
Ali, dok se sjećamo, dok pišemo i govorimo, zlo nije pobijedilo.
Ako se sjećamo.