Među brojnim reakcijama nakon njegove smrti, je i ona koju je na društvenim mrežama objavio poznati novinar Dragan Bursać.
Umro je Papa Franjo. Umro je posljednji veliki čovjek u bijelom, a da nije nosio bijelu košulju i kravatu laži. Otišao je čovjek koji je, ni manje ni više, uveo Boga u Crkvu. Umro je Papa koji je grlio prosjake, prao noge zatvorenicima, i pitao svijet: “Tko sam ja da sudim?” A svijet je sramno šutio, jer nije bio dorastao tom pitanju.
Skroman, a veličanstven. Prvi papa iz Latinske Amerike, ali i prvi papa koji nas je sve — bez obzira na vjeru, naciju, seksualnost, boju kože ili životni put — podsjetio da smo ljudi. Prvo ljudi. I da iz te temeljne istine sve ostalo mora poteći. A ako ne poteče, onda smo izgubili i Boga i vjeru i čovjeka.
U vremenu kad su crkve postajale banke, a biskupi činovnici, Papa Franjo je hodao bos po savjesti. Govorio je da je kapitalizam koji ubija — grijeh. Govorio je da je klima pitanje opstanka. Govorio je da migranti nisu brojevi, nego ljudi. I govorio je, uvijek govorio, s onom drhtavom, a postojanom tišinom koja nadjača i najjače megafone mržnje.
Nije bio bezgrešan, jer niko od nas to nije. Ali je bio grešan na način Hristov. Na način onih koji znaju da je veličina u priznanju slabosti, a svetost u služenju drugima. I zato, dok ga oplakuju milioni vjernika, ali i milijarde ljudi koji ga nisu zvali “sveti oče”, nego jednostavno “čovjek”, neka nas obuzme tišina. Ona tišina koju je Papa Franjo ostavljao iza sebe kad bi prošao među narodom, ne ostavljajući ništa osim traga dobrote.
Jer, to je bio njegov najveći pontifikat — pontifikat ljudskosti. Hvala ti, Papa Franjo. Činio si nas boljim ljudima. Neka ti Gospodin, kojem si vjerom i djelom služio, podari vječni mir. A nama neka podari trunku tvoje dobrote. Amin – napisao je Bursać.
