Prošlo je skoro 100 dana otkako se Donald Trump vratio na mjesto predsjednika SAD-a, a ruski projektili nastavljaju da padaju na ukrajinske civile. Uprkos Trumpovom obećanju da će okončati rat "prvog dana", mir nigdje nije na vidiku. Kada će administracija priznati da nije uspjela?
Piše: Carl Bildt, bivši visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini/Project-syndicate.org
Trumpovi početni zahtjevi bili su jednostavni: prestanite se svađati i počnite pregovarati. Nakon prvog razgovora s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, on je najavio da je potpuni prekid borbi neminovan, a ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski pozdravio je tu mogućnost. Od tada su, međutim, Putin i njegov mali tim u Kremlju očigledno uspjeli uvući Trumpovog neiskusnog pregovarača Stevea Witkoffa u zečju rupu složenih uvjeta i nemogućih zahtjeva.
Nakon mnogo sedmica ovoga, čak i najnedoumniji pregovarači trebali su shvatiti da Putin nema namjeru da pristane na prekid vatre ili prihvati Trumpov plan ili raspored. Otkako je pokrenuo svoju invaziju u punom obimu u februaru 2022., Putin se oslanjao na rusku vojnu moć da mu prenese kontrolu nad Ukrajinom. Ušao je sa vojskom od otprilike 200.000 vojnika po ugovoru, ali je od tada proširio invazione snage na oko 600.000 uz selektivne mobilizacije i ogromne finansijske poticaje. Ipak, uprkos tome što je pretrpela 700.000-800.000 žrtava, sa više od 200.000 mrtvih, navodno moćna ruska vojska kontroliše manje ukrajinske teritorije – tačnije 18,3% – nego u ovo vrijeme pre tri godine.
Dakle, u vojnom smislu, Putinov rat je bio ogroman neuspjeh. Vjerovatno još vjeruje da njegove snage mogu probiti svoj put naprijed i postići neki vojni proboj. Ali malo nezavisnih posmatrača vidi velike šanse da se to dogodi. Rusija je možda u stanju da baci više ljudi i bombi u bitku nego Ukrajina, ali ne može onima na prvim linijama usaditi volju za borbu. Do sada se odbrana pokazala mnogo lakšom od napada. To znači da Putin u konačnici više ovisi o Trumpu nego o ruskoj vojsci u ostvarivanju nečega što bi se moglo nazvati pobjedom. Dakle, Putin je rasporedio sve resurse koji su mu na raspolaganju da igra Trampa. Svi znaju da je američki predsjednik vrlo podložan laskanju, a Putin je pretjerao u tvrdnji da su američki predsjednički izbori 2020. „ukradeni” i da se rat nikada ne bi dogodio s Trumpom na vlasti. Želi da vjerujemo da je otišao u svoju privatnu kapelu da se moli za Trumpa nakon pokušaja atentata 2024. godine, a čak je dao na poklon umjetniku s dvora u Kremlju da naslika Trumpov portret.
Osim laskanja, Rusi su pred Trumpom i Witkoffom postavili i unosne poslovne izglede. U prvom susretu između američkih i ruskih pregovarača u Rijadu, Putinov tim je donio listu mogućnosti ulaganja od više milijardi dolara koje bi navodno postale dostupne ako samo Trump odbaci Ukrajinu i ukine sankcije Rusiji. Prema Witkoffu, dobar dio njegovog posljednjeg sastanka s Putinom bio je posvećen ovoj temi. Obje taktike su jasno funkcionisale. Putin zna svoj posao i zna svoj znak.
Nije došlo do prekida vatre, niti ima bilo kakvih znakova da je Putin spreman da pristane na njega. On je nastavio nekažnjeno da izvodi napade na civilne ciljeve u ukrajinskim gradovima. Čini se da su zahtjevi Kremlja u njegovim pseudo-pregovorima bili dvostruki.
Prvi je da Ukrajina preda četiri regiona Lugansk, Donjeck, Zaporožje i Herson. Čini se da je Witkoff ovo već priznao: SAD su spremne da priznaju sve četiri nezakonito zaplijenjene teritorije kao dio Rusije. Ali Rusija ne kontroliše u potpunosti ove regione. U regionalnim prijestolnicama Zaporožje i Herson – gradovi s ukupno milionskim prijeratnim stanovništvom – još se vijore ukrajinske zastave, a nijedna vlada u Kijevu ne bi mogla preživjeti ako bi ih jednostavno predala. Ukrajina bi možda mogla prihvatiti zamrznuti sukob duž sadašnje linije fronta, ali teško više od toga.
Drugi zahtjev je za sigurnosnu dominaciju i kontrolu nad ostatkom Ukrajine. Putin želi da blokira svako buduće sigurnosno ili vojno prisustvo Zapada u Ukrajini ili pomoć za Ukrajinu. Trump je već popustio po pitanju budućeg članstva Ukrajine u NATO-u i očigledno je spreman obećati Putinu da će SAD prestati s isporukom pomoći. Ali tu Evropljani ulaze u sliku. Ni Putin ni Tramp nisu ih želeli za stolom – i to je isto tako. Sve dok su Evropljani čvrsti u svojoj odlučnosti da nastave da pomažu Ukrajini finansijski i vojno, Putin i Trump mogu da pristanu na šta god žele.
Neće imati nikakav materijalni uticaj na tlo. Evropa tako drži adut. Ako može prikupiti političku volju, u potpunosti je sposobna spriječiti sramotnu izdaju Ukrajine u minhenskom stilu. Evropski lideri moraju jasno dati do znanja da će nastaviti sa svojim planovima da podrže odbranu i suverenitet Ukrajine bez obzira na sve. U teoriji, Trump bi mogao da promeni kurs tako što bi izvršio ozbiljan pritisak na Putina i pojačao podršku Ukrajini. Ako bi se to dogodilo, on bi tada mogao postići prekid vatre koji traži. U suprotnom, nastaviće da propada – dok mu se Putin i njegovi prijatelji smiju iza njegovih leđa.
