Profesorica Gordana Pikula, simbol izuzetne snage i hrabrosti, podijelila je dio svoje potresne, ali dragocjene ratne priče s Muzejom zločina protiv čovječnosti i genocida 1992–1995. u Sarajevu.

Kao svjedočanstvo o svakodnevnom preživljavanju tokom višegodišnje opsade Sarajeva, Muzeju je poklonila ručno izrađenu peć koju je, u nemogućim uslovima, napravio njen suprug Dejan.

Ova peć, izrađena od starog bojlerskog kazana, grijala je njihov dom u najhladnijim danima rata. Uz nju je darovala i stara kolica, korištena za donošenje vode do šestog sprata stambene zgrade u naselju Malta – težak, ali neizbježan zadatak koji su svakodnevno obavljali pod prijetnjom snajpera i granata.

Njeno svjedočenje i predmeti koje je donirala predstavljaju snažan podsjetnik na ljudsku izdržljivost, ali i na stradanje nevinih – među kojima su, kako kaže, bila i "najbolja djeca", ubijena u školskim dvorištima i ulicama koje su nekada bile mjesta igre.

Muzej je podijelio njenu priču.

"U Drugom svjetskom ratu, četnici su mi ubili oca, a majka je ubrzo nakon toga preminula. Tako sam došla kod rodbine u Sarajevo. Moj stric me kasnije upisao u učiteljsku školu, i tako sam se školovala i postala učiteljica. Rat nas je zatekao potpuno nespremne, u stanu u naselju Malta.

Moj pokojni suprug Dejan, koji je bio veoma snalažljiv i pažljiv čovjek, napravio je peć od starog bojlerskog kazana. Napravio ju je tako da se na njoj može i grijati i kuhati. Peć je pravio na balkonu, klečeći, da ne bi smetao komšijama – uvijek je pazio na sve.

Svako se tada snalazio kako je znao i mogao. Zajedno s komšijama smo kuhali dole, u smetljarniku zgrade, jer je tamo bilo sigurnije. U nju smo ložili sve što bismo našli, najčešće drva koja smo sin i ja uspjeli nabaviti. Suprug nije mogao – bio je bolestan i imao problema s kičmom.

U jednom trenutku, napravio je i kolica od starih metalnih stolica koje su ostale kod komšija. Na ta kolica smo mogli staviti dva velika i četiri mala kanistera – ukupno 60 do 80 litara vode – i nekako ih dovući, a onda ih valjalo unijeti na šesti sprat. I to je uglavnom bio moj posao – nositi vodu i brinuti se o svemu. Od toga mi je danas i kičma povrijeđena.

Nažalost, moj suprug je poginuo 1993. godine. Pošao je do garaže, kad su granate počele padati. Od pete granate je ranjen, na raskrsnici kod naše zgrade. U tom trenutku sam bila u "Kifli", držala sam nastavu djeci, jer sam radila kao profesor razredne nastave. Čuvala sam djecu dok roditelji ne dođu po njih. Kada je granatiranje stalo, roditelji su počeli dolaziti. Tada sam saznala da je Dejan ranjen i odveden u bolnicu. Nakon sedam dana, preminuo je od zadobijenih rana. Onda smo sin i ja ostali sami.

Sin, Boran, bio je tada u Teritorijalnoj odbrani i Armiji. Nažalost, i njega sam izgubila – 2022. godine je nastradao. Radio je kao profesor na Mašinskom fakultetu. Tokom cijelog rata ostali smo u našem stanu na Malti. Kada je pala granata na Veterinarski fakultet, svi su nam prozori bili porazbijani. Jednom je suprug cijepao drva, i rekla sam mu da ih stavi na balkon. U trenutku kad se vraćao, metak je pogodio balkon – prošao mu je tik pored glave i zabio se u zid. Neko ga je očito vidio.

Drva smo nabavljali kako smo znali – sakupljali po ulici, nekad kupovali, a često su ljudi cjepali drva od razvaljenih vrata i donosili ih da prodaju. Za hranu smo se snalazili kako smo znali i mogli. Ni sama ne znam koliko sam puta pretrčala most na Skenderiji. Tamo sam jedno vrijeme i radila – držala časove. Bilo je izuzetno opasno ići na posao i vraćati se kući.

Jednom prilikom, kad je zapucalo, sakrila sam se iza stubova kod Doma sindikata. Kad sam pogledala, oko mene nije bilo ni traga betonu – sve je bilo razneseno, ostale su samo armirane žice... Najgore je bilo na Marindvoru, kod knjižare i na mostu kod Skenderije.

I pored svega, djeca su učila. Da li iz straha, da li jer su ih roditelji pripremili – ali djeca su slušala. Nažalost, i dvoje mojih učenika je poginulo. Djeca su jednom nastradala u školskom dvorištu dok su se igrala. I baš ta djeca koja su stradala, bila su ona najbolja – fina, poslušna, pametna...

Na samom početku rata, držala sam nastavu u našem stanu. Djeca iz zgrade su dolazila kod mene, bilo je sigurnije.

Jedan učenik, Damir, mi je jednom rekao: "Učiteljice, sve radimo osim fizičkog".

Tada je moj sin donio jastuke u kuhinju i počeli smo raditi fizičko – to im je bio najdraži čas. I fizičko smo imali u stanu – sve za ljubav djece."

Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, a okončana je 29. februara 1996. godine. Trajala je skoro četiri godine. Na Sarajevo je dnevno, u prosjeku, ispaljivano 329 projektila. Na grad je ukupno ispaljeno oko 50.000 tona artiljerijskih projektila.

Ubijani su ljudi, rušeni civilni, kulturni, vjerski objekti, pa čak i bolnice. Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete.