Novi projekat naše medijske kuće „Hayat Podcast“ donosi vam zanimljive priče iz različitih sfera života.
Jednu od zanimljivih priča donosimo i ove nedjelje kada razgovaramo sa našim kolegom novinarom Avdom Avdićem koji nam otkriva do sada manje poznate stvari o sebi i svom poslu, istraživačkom novinarstvu.
Zima mi je nekako godišnje doba uz koje je lakše preživljavam dane. Ljeto je nešto što je poprilično naporno. Prvo, nema događaja medijskih. Onda, taj adrenalin koji bude nekako od jeseni do proljeća počinje nekako da pada i nema medijskih velikih događaja, nema priča, tako da se osjeća i ta jedna vrsta nervoze. Vidite, ja se uopće ne osjećam umorno kada je velika frka.
Avdo kaže da za njega kao novinara nema odmora te da mu zbog toga često bližnji govore kako bi trebao da se opusti kada uzme nekoliko dana odmora. Ali jednostavno ne može ni u tim danima da ne prati društveno-politička dešavanja.
Pratim sad ono što se dešava između Pakistana i Indije, pokušavajući, naravno, da ubijedim neke ljude, da mi pomognu da odem dolje. To je moja životna želja da budem ratni reporter. I odatle sam ja započeo svoj put u novinarstvu. Ta želja me je zapravo gurnula novinarstvu.
Prisjetio se svog angažman na jednoj sarajevskoj televiziji gdje je zakazao kolegij u četiri sata ujutro zbog jedne ozbiljne policijske akcije koja je počinjala rano tog jutra. Kako kaže svi su se odazvali na taj kolegij jer ih je interesovalo o čemu se tu radi.
To je bio kolegij kada je rađena policijska akcija uspjerana protiv kriminala u Upravi za indirektno porezivanje. I tada sam ja dobio informaciju da će biti ujutro akcija. Tad nije bilo ovoliko portala, ni medija. Bilo je, ali ne u ovoj mjeri. Onda smo mi pravili vanredne vijesti. I dogovorili se da krenemo sa vanrednim vijestima u 6 sati kada kreće policijska akcija Kemal Čaušević, i ostalo. Takozvana akcija Pandora. I ja sam navečer rekao ko hoće da dođe ujutro da radi nešto bit će kolegij u četiri. Svi su došli. Svi su došli zato što ih je interesovalo šta se dešava. I to je dobro. Mislim da sam tada uspio da probudim u njima tu neku želju za tom vrstom novinarstva. I danas su ti novinari koji su pristupali tom kolegiju ozbiljni novinari koji rade u redakcijama u Sarajevu.
Kako kaže nakon otkaza za vrijeme korone morao se snalaziti pa pokreće portal Istraga.ba. Avdo ističe kako su mu kolege i iz drugih redakcija pomagale pa čak i pisali tekstove koji su objavljivani na portalu. Međutim, ističe saradnju sa Hayatom koja je pomogla kako portalu tako i emisiji „Istraga sedmice“ da dođe do ljudi koji glasaju.
Da imate emisiju koja se gleda na jednom od najgledalnijih televizija koja ide u prime time. I imate portal koji je zapravo baza za tu emisiju, ali portal koji čitaju ljudi van Bosne i Hercegovine, na engleskom govornom u području. Možete provjeriti da novinari širom svijeta velikih redakcija prate Istragu i zapravo prate ono što je objavljeno na portalu Istraga.ba. Kažem, portal je utjecajan u krugovima koji odlučuju, a onda kada je zahvaljujući Hayat televiziji nastala misija Istraga sedmice, onda je i portal, a i emisija dobila ovaj dio utjecaja izvana, dobila ozbiljnost. Plus proširila se na jednu drugu vrstu publike, a to su ljudi koji glasaju.
Osvrnuo se i na pisanja botova o njemu i njegovom radu.
To sjede tri čovjeka i pišu. Pišu sa 50 raznih portala i imate osjećaj da se cijela država sručila na vas. A nije tako. Evo, svi ti botovi, ostali ljudi koji se ne slažu sa mnom, nikad mi u životu nisu ništa kazali. Iako me sretnu vrlo srdačno se upitamo. Što pokazuje da zapravo oni nemaju hrabrosti. Ali i to je ljudski, naravno, da neko ima hrabrost. Lakše je naravno sjediti za tastaturom, pisati iz neke sobe svoje o nekome i onda kad ga vidite, ćao šta ima.
Sa koelgicom iz Italije Florijanom Boflon je otišao do lokacije gdje živi jedan od narko bosova koji su uhapšeni u Peruu sa 300 tona kokaina.
Smail Šikalo, kojeg ja nisam do sad nikad vidio, je prišao meni i zagledao me ispred. Znači stojimo kolegica Bolfon i ja i on mene grli. Nikada se vidjeli nismo. Vrlo srdačno dočekuje nas. I ona je sad stala. Šta? Ti pišeš i o njemu? Da. I ovako te dočekuje, apsolutno. Kaže meni, u Italiji bi imao drugačiji doček. Vjerovatno poslije tog dočeka bi završili na intenzivnoj.
Ja kad sam počeo da istražujem super kartele nisam znao da je to super kartel. Prva moja priča o toj nekoj narkomafiji je bio Emir Kodžaga, čuveni kriminalac. Ja sam tada objavio tekst o njihovim poslovima sa drogom, sa kriminalom i s ostalim. Bio je taj neki subjektivni osjećaj ugroženosti. Dobro, taj subjektivni osjećaj ugroženosti je obično neutemeljen. I bojim se da danas puno novinara u Bosni i Hercegovini taj subjektivni osjećaj ugroženosti koristi da bi namirio neke svoje lične frustracije ili neke ambicije. Ja sam mislio da me ugrožava Emir Kodžaga kad sam pisao o njemu. Čovjek mi ništa nikad nije radio. To nema veze sa životom, nema veze sa svom pričom. I kad vi počnete da predimenzionirate subjektivni osjećaj straha i subjektivni osjećaj ugroženosti sa objektivnom ugroženošću onda ćete sami sebe ugroziti. Ja sam u početku karijere imao takve strahove.
Ističe kako njegov sin ima policijsku zaštitu ali ne iz tih razloga što se on bavi narko kartelima.
Avdo je otkrio i neke detalje iz svog života za koje javnost vjerovatno malo zna.
Ja idem u džamiju od osamdeset i sedme godine. To malo ljudi realno zna, osim onog dijela iz sela gdje sam ja odrastao, gdje sam bio mujezin i sve ostalo. Ja sam naučio i arapsko pismo i učio sam hatme nekoliko puta. Učio sam mukabelu u seoskoj džamiji gdje sam odrastao. U mojoj porodici nije niko prakticirao islam. Mislim roditelji i sestra, nisu. Ja sam postio, kako znam za sebe, svaki dan. Vjera mi daje hrabrost. Kad vjerujete da svi ljudi moraju umrijeti, da je to određeno, onda se ja ne plašim.
Za kraj je govorio i o napuštanju BiH jer je njegova supruga to tražila. Međutim, ističe kako nema nemjeru da napusti svoju domovinu jer je njegov zadatak na ovom parčetu zemlje zvanom BiH.
